Mustafa Vatrenjak
Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa
Mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa i pravo na tevlijet
Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama (prva vakufnama iz 1531. za džamiju imaret i hanikah, druga iz 1537. za medresu i treća iz 1537. kojom se vakufi dodatna imovina za izdržavanje džamije) opisao sve što je neophodno za trajno funkcionisanje vakufa. Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je bilo predviđeno ukupno 78 i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama, ali osnovna struktura zaposlenih u Vakufu uvijek je ostajala ista jer su u vakufnamama pobrojane sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u Vakufu kao i pojedine službe u okviru ovih djelatnosti, te nagrađivanje za svako radno mjesto. Uvjeti za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima kao i potrebna školska sprema opisani su do posljednjih detalja.
Na osnovu onoga što je navedeno u vakufnamama u narednom tekstu ću da citiram sve što je navedeno po pitanju uslova za postavljanje mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa i drugih službenika koji su vezani za poslove upravljanja zajedno sa mutevelijom.
Uprava Gazi Husrev-begovog vakufa
Mutevelija
Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa se postavlja na osnovu odrednica iz Gazi Husrev-begovih vakufnama.
Prema ovim odrednicama Vâkif je za muteveliju kod sva tri uvakufljenja odredio Mûrada, svoga vojvodu i ćehaju (u kasnijim dokumentima Gazi Murat-beg Tardić), Gâzijinog oslobođenog zarobljenika(u’tekâu), a po njegovoj smrti njegove potomke (evlâdu-l-u’tekâi).
„Zatim predade poslove tevlijeta bez nazareta i postavi mjesto sebe te predade upravu i raspolaganje svom najboljem oproštenom robu i stupu svojih odabranika Mûrad vojvodi, sinu Abdullahovu. On je to primio i obavezaose na vršenje svih vakufskih odredaba i ustanova, dok je na njemuo dijelo života, a kad onumre…”(Vakufnama iz 1531. godine).
Princip odabira mutevelije koji je opisan u prvoj vakufnami iz 1531. godine, potvrđuje se i detaljno razrađuje i u vakufnami iz 1537. godine, gdje kao i u prvoj stoji napisano: „…a zatim najboljemu od njihovih sinova i unuka itd, itd. s koljena na koljeno i s ogranka na ogranak, najboljemu od najboljega; uvijek je preči što je ispravniji i bolji; a zatim sinovima njihovih kćeri, a onda sinovima njihovih sinova s koljena na koljeno, dok im se loza vuče i dok slijede.”
Ovako izloženi princip i na njemu uspostavljena tradicija su ustanovili da se na osnovu opisanog krvnog srodstva prvenstveno po muškoj liniji sa koljena na koljeno, a zatim muških potomaka njihovih kćeri takođe sa koljena na koljeno, u jednoj generaciji ovako pobrojanih potomaka Murat-bega (evlâdu-l-u’tekâi), vrši odabir mutevelije Gazi Husrev-begovog vakufa. Pored opisanog prava prvenstva potrebno je voditi računa da se prilikom izbora zadovolji i kriterijum koji se u obje vakufname ističe, „uvijek je preči što je ispravniji i bolji.”
U vakufnami iz 1531. godine stoji: „Plemeniti vakif naređuje svakom muteveliji, da vas vakufski imetak pomno nadzire, iznajmljuje, prihode prima, upotrebljava na što je određeno; isto tako dužan je mutevelija, da se skrbi oko napretka vakufa, te pomnoženja njegova”.
Nadalje vezano za zapošljavanje službenika u istoj vakufnami se navodi:
„Zatim određuje spomenuti vakif da bude namještanje i svrgavanje u rukama mutevelije utoliko, koliko ima pravo, a ne utoliko, koliko nema pravo.”
Takođe u vakufnami iz 1537. godine se opisuje način nagrađivanja službenika:
„Muteveliji se stavlja u dužnost, da svakom dade ono, što mu po pravu pripada potpuno, bez umanjivanja ni za jednu datulu, dokle god prihod bude za rashod zaklapao i dok glavnica bude dovoljna za izdatke, a ako se vremenom u prihodu pokaže manjak i uglavnici opadanje, neka se onda na svim troškovima odbija.”
Govoreći o nagrađivanju za pojedine funkcije u Vakufu vakufnama iz 1537. uzimajući u obzir i ono što je već propisano prvom vakufnamom iz 1531. godine kaže: „Muteveliji određuje ono što mu je već određeno i izostalih spomenutih vakufnâmâ, a isto tako i nâziru-džâbiji.”
Muteveliji je znači određena nadoknada za službu prvom vakufnamom iz 1531. za poslove vezane za obadvije vakufname i to kako slijedi:
„Poslije toga određuje plemeniti Vakif za službu mutevelije dnevno 30 drama, za službu nadzora 10 drama, a ćatibu, koji mora biti pouzdan i poznavati poslove knjigovodstva i dobre strane pisanja vakufskih prihoda i troškova, kako će se vakufski imetak sačuvati od propasti i gubitka svaki dan 7 drama.”
Za sva uvakufljenja kojima se formira ovaj Vakuf jedan je mutevelija, a koji zajedno sa drugim službenicima predviđenim za funkcije upravljanja Vakufom, treba da upravlja tako da obezbjedi izvršavanje obaveza, egzistenciju i prosperitet Vakufa. U Gazi Husrev-begovim vakufnanama nadzor nad vakufom se spominje na više mjesta. Funkcije nazira se takođe dodjeljuju nekom od Murat-begovih potomaka i to po kriteriju:
„Kad bude od njih najbolji mutevelijom, onda neka bude drugi najispravniji nazirom i džabijom.” (1537.)
„…da najbolji od njih bude mutevelijom, a drugi za njim najzreliji, nazorom i džabijom.”(1531.)
„Isto tako određuje nazaret nad opisanim vakufima valjanomu od njegovih oproštenih robova, koji ima na to pravo, a onda njihovim sinovima, kako je određeno za tevlijet, sve dok ne izumre loza.”(1531.)
„Nazir-džabija neka je uviđavan i neka ima najljepša svojstva, neka je upućen u sve vakufske odnošaje, da ne bi ni u čemu pogriješio, što se tiče vakufskih poslova. Mutevelija ne može raspolagati bez njegova znanja, niti može vršiti vakufske poslove, ne saslušavši njegovo mišljenje i ne dogovoriv se sa njime.”(1537.)
Međutim u Vakufnami iz 1531. godine takođe stoji napisano i ovo:
„Neka budu emir i kadija nazori kao pokrovitelji u poslu Vakufa i njihovih odredaba…”
Govoreći o raspodjeli novčanih sredstava koja su uvakufljena za izgradnju medrese i kupovinu knjiga za biblioteku u Vakufnami iz 1537. se opisuje kako treba da se utroši ostatak sredstava i koji službenici Vakufa o tome treba da se konsultiraju:
„Ostatak – bilo malo ili mnogo – određuje za nadopunjenje gornje svote, ako bi se vremenom umanjila, zatim neka se nadopuni što bi manjkalo u jelima spomenutog imareta vakifova – neka mu Sveblagodarni Bog primi njegova dobra djela – zatim za popravak svih njegovih vakufa. To neka se pohrani s ostalim suvišcima od ostalih vakufa u mutevelijinim rukama sporazumno s obadva spomenuta nazira i neka se troši za spomenute svrhe.”
Iz gornjih citâtâ se može sagledati koje su osnovne odrednice Gazi Husrev-begovih vakufnâmâ u pogledu nadzora nad njegovim vakufima.
– Predviđena su dva nazira od kojih je jedan i nazir-džabija za ubiranje prihoda.
– Ovi naziri se, kao što iz gornjeg citata vidimo, treba da biraju između Murat-begovih potomaka i da budu zaposleni kao službenici u Upravi Vakufa.
Ove odredbe vakufnama obzirom na upošljavanje nazira su se ranije doslovno poštivale. Iz dokumenata zaključujemo da su takvi naziri bili aktivni službenici u Upravi Vakufa zaposleni u pojedinim djelatnostima, a sa kojima se mutevellija dogovarao o problemima u vođenju poslovanja. Iz ovakvog obavljanja pojedinih djelatnosti u Vakufu nastala su i prezimena sarajevskih familija kao Imaretlić i Džabija. Tako je i iz funkcije profesora u GH medresi (muid) nastalo prezime poznate sarajevske kadijske porodice Muidović.
Promjenom društvenih odnosa i zahtjevima za osavremenjivanjem poslovanja u Vakufu nastala je potreba da se neka radna mjesta propisana u Vakufnami prilagode savremenim zahtjevima. Tako je na osnovu Zaključka vakufsko mearifskog vijeća u Sarajevu, te odlukama Vakufske direkcije broj 2322/1932 i Uprave GH vakufa broj 588/1932 umjesto u Vakufnami predviđenih službi: šejhul-imare, hafizi-hambar, zabiti-kiler, vekil-harć i nakibi-imare odlučeno da se za ove poslove u Vakufu postavi jedan službenik sa nazivom „ekonom“ koji će se odabrati konkursom.
Jasno je da je funkciju ispravnosti rada vakufa i u ranijim vremenima obavljala država u to vrijeme predstavljena sa emirom i kadijom. Iz gore navedenog citata dakle vidimo da su vakufnamama predviđena još dvojica nazira ispred države: emir i kadija, odnosno dvojica hasbinazira kao državna garancija opstojanja Vakufa, odnosno za kontrolu finansija i kontrolu izvršenja odredâbâ iz vakufnama kako se pojašnjava u narednom citatu.
„I neka mutevellija na početku svake treće godine podnese račun onomu, ko bude kadija, pa neka mu on uzme tačan račun do najmanjih sitnica,…neka izvidi rad mutevellijin, da li je poštivao spomenute valjane odredbe i je li vršio navedenu mu određen uslužbu,… Ovoga se načina valja držati dok se okreće sunce i mjesec i dok se obnavlja dan i noć.”(1537.)
Zbog ovako zamišljene kontrole nad Vakufom u današnjim društvenim okolnostima funkcija nadzora ne predstavlja dakle rad u Upravi Vakufa, nego superviziju i kontrolu vakufskih poslova od strane nadležnog organa, odnosno Islamske zajednice u BiH na čelu sa Rijasetom.
Murat-beg Tardić
Pored svoga turbeta Gazi Husrev-beg je podigao manje turbe heksagonalne osnove za Murat-bega Tardića. Murat-beg je bio oslobođeni ratni zarobljenik (u’tekâi). Nakon što je vaspitan kao adžemi oglan (potomak stranca) došao je u službu Gazi Husrev-bega koji ga je postavio za svoga vojvodu i ćehaju (zastupnika). Na osnovu hronike koja opisuje vojnu u Dalmaciji iz 1536. godine može se doznati:
„Ovaj Murat-beg, koji se malo poslije odlikovao i u očajnoj bitci kod Gorjana, bijaše, kako Ištvany veli, rodom iz Šibenika te je u mladenačkoj dobi dopao turskog ropstva i došao kao rob na Husrev-begov dvor, koji ga je vremenom imenovao vojvodom. Mi smo gore ustanovili, da je ovaj izvod Murat-begovog porijekla posve opravdan, dapače nam je bilo moguće ustanoviti, da je Murat-beg u Šibeniku imao brata, svećenika Jurja Tardića, a taj brat bio je kako razabiremo iz jednog izvješća šibeničkog kneza od 30. maja 1526. kanonik tamošnjeg kaptola te je ostao u bratskom odnošaju sa svojim bratom Muratom, onda kapudžijom Husrev-begovim, jer je isto proljeće bio u Sarajevu u pohodima kod njega i namjeravao, kako iz istog izvješća saznajemo, da ga opet pohodi.” (Kukuljević, Arhiv za jug.povj.VIII. 235.)
Murat-beg je u proljeće 1537. godine osvojio do tada neosvojivu tvrđavu Klis i kompletnu hrvatsku vojnu krajinu kada je od novoosvojene teritorije formiran Kliški sandžak, a pred kraj iste godine osvojio je i grad Jajce, jedini do tada neosvojeni dio Bosne.
„I tako je došla pod vlast Osmanlijskog carstva jedna od najvažnijih strategičkih točaka na obali Jadranskoga mora, tvrdi grad Klis, koji je postao sijelom novoustrojenog kliškog sandžakata, u kome bijaše po prijedlogu Husrev-begovu imenovan prvim sandžak-begom sam Murat-beg, koji se od onda prozva Gazi Murat, a car, da mu nagradi junaštvo, podijeli mu po Muvekkitu zijamet te se odonda prozvao begom.” (Truhelka, Gazi Husrev-beg)
Nakon što je postao veoma poznat u ratovima protiv Venecije i Austrije, Murat-beg je umro 1546. godine kao sandžak-beg Slavonije. Tijelo mu je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u ovom manjem turbetu. Prema odredbama iz Gazi Husrev-begovih vakufnama Murat-beg je postavljen za prvog muteveliju Gazi Husrev-begovog vakufa. Nad ulazom u Murat-begovo turbe smještena je kamena ploča veličine 30 x 85 cm sa natpisom u stihu na turskom jeziku koji u prevodu glasi:
»Kad se Murad-beg preseli sa ovog svijeta, ko god ču reče:
neka Bog blagoslovi dušu Muradovu.«
Godina kronograma izrečena je u ebdžedu sa riječima „Cani Murade rahmet“, čija brojna vrijednost slova iznosi 952, a to je hidžretska godina u kojoj je umro Murat-beg i koja odgovara 1545./46. godini Nove ere.
Unutrašnjost Murat-begovog turbeta
Natpis na čeonoj strani kubure
Srmom izvezen kaligrafski natpis na osmanlijskom turskom jeziku se nalazi na čeonoj strani kubure i u prevodu glasi:
Vezeni prekrivač na kuburi
Dekoracija kubeta
Dekoracija vijenca ispod kubeta
Dekor prozora
O ličnosti Murat-bega, prvog mutevelije GH vakufa, doznajemo nešto više i iz teksta o Gazi husrev-begovom vakufu datog u knjizi „Osmali mimar ve eserleri“:
„Nakon uspjeha koji je izvojevao Murad Vojvoda, ćehaja Gazi Husrev–bega, protiv 10.000 vojnika koje je poslao Aršiduk Ferdinand, tvrđava Klis jeoslobođena. Za kliškog sandžak–bega je postavljen Murad Vojvoda. Dodijeljeno mu je još zeâmetâ (vojničkih posjeda do 100.000 akči), a Gazi Husrev–begu još nekoliko hasova(vojničkih posjeda preko 100.000 akči)…“
„Vakif Gazi Husrev–beg je ovlastio Murad–bega da se brine o sprovođenju odredbi vakufname, a da se nakon njegove smrti time bave njegovi nasljednici. Murad–beg, za koga se zaključuje da je bio veoma blizak Gazi Husrev–begu, umro je 952. godine, poslije GaziHusrev–bega, te je pokopan u skromno turbe pored Gazi Husrev–begovog.“
Ovdje takođe navodim i odlomak iz knjige „Avrupa’da Tϋrk izleri”:
„Tvrđavu Klis, koja se nalazi u blizini Splita u okviru sadašnjih granica Hrvatske, osvojili su Turci 1537. Tvrđava je imala ulogu zaštitnog zida za kršćane protiv Turaka koji su nadirali u Evropu preko tvrđave Otranto(južna Italija). Nakon što su osvojili Bosnu Turci su prodrijeli na obale Dalmacije. Odred akindžija (jurišne konjice koja je upadala u neprijateljske zemlje) smjestio se 1471. godine u Splitu. Uspostavili su prijateljske odnose sa stanovništvom. Nakon izvjesnog vremena izbio je spor. Turci su ušli u Klis i u luci Solin ubili kneza Petra Kružića (zapovjednika tvrđave).
Nakon što su osvojili Klis, Turci su uspostavili Kliško-Lički sandžak. Vlast nad ovom tvrđavom su izgubili 1648. godine. Tvrđava Klis izgubila je svoj značaj nakon što je sa historijske scene nestala Venecija. Od Turaka je na tom prostoru ostala džamija Gazi Murat-bega Tardića koja je okružena kapijom i crkvom. U sastavu tvrđave nalaze se i tri česme koje su pod zaštitom države i koje su još uvijek u upotrebi.
Na natpisu na zidu tvrđave stoji: U noći 6. na 7. aprila 1596. godine Splićani, Kaštelijanci, Poličani, stanovnici Brača i Uskoci su pod vođstvom Ivana Alberitija, fra Brutijevića i Nikole Cintra oslobodili tvrđavu Klis od Turaka. Ubijen je general Jurja Janković koji je nekoliko dana opsjedao tvrđavu.
Ključevi tvrđave nalaze se kod vlasnika kafića koji je odmah ispod tvrđave. Ključevi tvrđave su dati komandantu turske jedinice u Splitu i mi smo je posjetili u svojstvu turskih diplomata.
Gazi Murat-begTardić koji je osvojio tvrđavu, bio je iz redova adžemi oglana, porijeklom Hrvat iz Šibenika.
Nakon što je porazio hrvatsku vojsku kod Solina, 1537. godine je opkolio i zauzeo tvrđavu Klis. Od tada je poznat kao kliški sandžak-beg Gazi Murat-beg. Sandžak-beg Slavonske Požege postao je 1543. godine. Umro je 1545. godine i ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.“
Detaljan opis tevlijeta GH vakufa u periodu 1531. do 1932 .godina dao je, nakon istraživanja svih raspoloživih dokumenata, akademik Hamdija Kreševljaković u svome radu „Mutevelije Husrevbegova vakufa”, a koji je objavljen u zborniku radova „SPOMENICA GAZI HUSREVBEGOVE ČETIRISTO-GODIŠNJICE” izdate povodom ove proslave 1932.godine (dole navodim citate iz ovoga rada).
„Prvi mutevelija bio je Murat-beg Tardić: sin je kršne Dalmacije, gdje mu je još 1526 živio brat Juraj kao kanonik. Kako i kada je Murat primio Islam nije nam poznato. Od prvih godina Husrevbegova boravka u Bosni nalazimo uza nj Murata kao oslobođenog roba, kako se to vidi iz Husrevbegovih vakfija (1531 i 1537). Uz to se spominje jednom da je Murat sin Abdulahov,a drugi put Abdulhajjov, a jedno i drugo znači sin božijeg roba. Ovim je Murat prikrivao svoje kršćansko porijeklo. S bratom Jurjem ostao je u dobroj bratskoj vezi, jer pouzdano znamo, da je ovaj Murata pohodio u Vrhbosni i s njime stajao u dobrom odnosu. God. 1526 bio je Murat kapudžibaša (nadkomornik-zvanje za neke age) kod Husrevbega i vojvoda. Kad je Husrevbeg bio odsutan, zastupao bi ga Muratbeg kao ćehaja. U raznim bojevima po raznim stranama sudjelovao je sa Husrevbegom, a mnoge je i sam vodio kao sandžak kliški (1537-1542) i požeški (1542-1545). Osobito se proslavio pri zauzeću Klisa i dobio pridjevak Gazi,a uz to od cara zijamet, te se odonda zove begom.
Na prijedlog Gazi Husrevbegov osnovan je kliški sandžak u kom je Gazi Muratbeg bio prvi sandžakbeg.
Kao požeški sandžak ratovao je 1543, 1544 i 1545 po Slavoniji i Ugarskoj s bosanskim sandžakom Ulamabegom, nasljednikom Husrevbegovim, hercegovačkim Malkočbegom i zvorničkim Hizirbegom i dr. Sudjelovao je kod opsade Valpova, Šikloša, Brezovice i drugih gradova. Posljednji se put spominje još u aprilu 1545. kako se sprema na vojnu. Umro je iste godine u Požegi, odakle su mu mrtvo tijelo prenijeli u Sarajevo i pokopali u turbetu kod Husrevbega.
Kako je Muratbeg iza smrti Husrevbegove uvijek bio zaposlen po raznim bojištima, nije lično vršio mutevelijsku dužnost, nego ga je neko od njegovih prijatelja zastupao (muteveli kajmekami), kako se to i kasnije događalo. Muratbega je naslijedio na tevlijetu Bišaretbeg. Iz dokumenata, što sam ih u ruci imao, a u kojima se spominje ovaj mutevelija, ne da se ustanoviti, da li je Bišaretbeg bio sin Muratbegov, jer nigdje nije naznačeno, čiji je sin. On se spominje još i 1556. Iz druge knjige sidžila u kojoj se više puta spominje vidi se da je 1554-1556 bio odsutan, jer ga pred šerijatskim sudom zastupa nazir Husrevbegova vakufa Čejvan, sin Abdullahov, a koji put i njegovi zastupnici Sjemenderaga, sin Abdulhajjev ili Abdullahov i hadži Mahmud. I baš u ovo doba, kad je Bišaretbeg odsutan iz Sarajeva, spominje se kao sandžakbeg požeški Muratbegov sin Muratbegović, kome se ovdje opet ime ne spominje. I baš po ovome zaključujem, da je Bišaretbeg sin Muratbegov.”
Da je Murat-beg imao sina svjedoči i dole navedeni citat iz prvog toma knjige Joseph-a von Hammera, „HISTORIJA TURSKOG (OSMANSKOG) CARSTVA I” Zagreb 1979. u kojem se spominju nagrade od strane sultana Sulejmana uručene u Budimu nakon osvajanja Panonije. U ovoj knjizi se u periodu od 1537-1545. godine u više vojni spominuje Murat-beg kao veoma uspješan vojskovođa.
„Nakon dvodnevnog hoda Sulejman je ušao u Budim, gdje su ga svečano dočekali rumelijski i anadolski beglerbezi sa svojim sandžakbezima, alajbezima, vojvodama i subašama, namjesnik Budima, Jahjapašaoğlu Mehmed-paša sa svojim dobrovoljcima (gönülü) i tjelesnom stražom (bešli). Kapetan podunavskog brodovlja Ali-beg i njegov ćehaja Hasan pozdravljali su ga iz svih topova sa lađa.
Na svečanom divanu su nagrađeni pobjednici Valpova, Pečuha i Šikloša. Požeški sandžak-beg Murat-beg dobio je povećanje godišnjeg prihoda od trideset tisuća akći, a njegov sin leno od dvanaest tisuća…”
Kako je i Bišaret-beg bio postavljen na mjesto požeškog sandžaka u periodu 1554. do 1556. godine u tom periodu, kao što je u prvom citatu navedeno, nije mogao boraviti u Sarajevu pa ga je tada na dužnostima mutevelije zastupao nazir GH vakufa.
U svome radu akademik Kreševljaković posebnu pažnju posvećuje događajima nakon 1697. godine kada je mutevelija Mustafa morao da popravi sve što je pogorjelo. Posebno je analiziran spor koji je uslijedio 1732. godine oko prava prvenstva na tevlijet između dvojice amidžića, Mustafinog sina Osman-age koji je kao evladi uteka bio uspješan mutevelija već 15 godina i Mehmed efendije.
„Preko 15. godina bio je Osman-aga mutevelija ovoga vakufa i u svim poznatim nam izvorima nalazimo ga zaposlena oko podizanja i popravka zgrada, što su nastradale 1697. Kroz ovo vrijeme obavio je hadž, jer se sredinom 1134 spominje kao hadžija. Posljednji se put spominje kao mutevelija 1 redžeba 1135. (7 april 1723.). Ovoga je dana dao u idžaretejn zakup jedan krevet u haniatiku (Tašli hanu). Sedam dana iza ovoga je svrgnut. Desilo se to na osnovu berata od 18 redžeba 1135. (14 IV 1723.), kojim je imenovan mutevelijom kadija Mehmed efendija (1135-1160).”
Pomenuti spor rješavao se je na Sultanskom divanu jer je Mehmed efendija dokazao da je kao bratić ranijeg mutevelije Mustafe, oca tadašnjeg mutevelije Oman-age, i on pripadnik evaldi uteke, da je opravdano bio 20. godina odsutan jer se je školovao za kadiju i da je preće da njemu pripadne tevlijet. Nakon analize spora Sultan Ahmed III donosi 1723. godine berat kojim svrgava Osman-agu i postavlja Mehmed-ef za muteveliju
Nakon svrgavanja sa tevlijeta Osman-agini potomci su pod prezimenom Imaretlije kao evladi uteka obavljali vakufske poslove nazira i džabija, a neki su kao age pripadali sarajevskom janjičarskom odžaku. Tako je Osman-agin praunuk Vejsil-aga Imaretlija gotovo pola stoljeća obavljao poslove džabije, a kao serdengečdijski aga je sa ostalim sarajevskim agama učestvovao 1809. godine u gušenju Prvog srpskog ustanka. Nakon smrti Vejsil-age koji nije imao muških potomaka jedna grana Imaretlija (potomci Mehmed Emin-ef Imaretlije) dobiva prezime Džabija. Tako nakon smrti Vejsil-age iza 1830. prezime Imaretlija nestaje, a poslove nazira i džabije nastavljaju da obavljaju potomci Džabija, kao i muški potomci Glodža (evladi uteka) od Fatime, kćerke mutevelije Ahmed-ef (1747-1784.) Familija Glodžo je izumrla sa Mujagom Glodžo 1907. godine koji je takođe obavljao poslove džabije.
„Mada je Osmanaga upravljao preko 15 godina kao mutevelija ovim vakufom i na tevlijetu naslijedio oca svoga, dokazao je Mehmed-ef da je on najpreči nasljednik kao bratić Mustafin, da je dakle evladi uteka, da je bio odsutan i da je imao ispriku, razvrgla se stvar uslijed carskog fermana,te je prosvjedočilo sedam vjerodostojnih i u stvar upućenih ljudi da je Mehmedovo pravo preče, a muftija vakufa dvaju harema, izdao je ilam, da je Mehmed preči za muteveliluk, a Osmana valja svrgnuti. Na temelju oovoga izdan je spomenuti berat,u kome se napominje, da se ovome muteveliji ima pokoravati sva murtezika i da ga ne smeta u vršenju dužnosti. Ovaj berat je obnovio sultan Mahmud I, 4 sefera 1145. (27.jula 1732.) kako je to bio običaj pri nastupu svakog novog sultana.”
Dakle, Sultan Mahmud I prilikom stupanja na prijesto prema običaju izdaje novi berat 1732. godine kojim potvrđuje već postojeći berat iz 1723. Sultana Ahmeda III o postavljanju Mehmeda na tevlijet. Kako je Mehmed-ef. kao kadija neko vrijeme bio otsutan iz Sarajeva nije mu u Sarajevu određen zastupnik nego je za muteveliju neopravdano postavljen Smail Isa zade. Sultan Mahmud I novim beratom iz 1744. godine svrgava nepravilno postavljenog muteveliju (Smaila Isa zade) i ponovo novim beratom imenuje za muteveliju Mehmed-efendiju sina Ahmed-bega (Ovi berati su prikazan u daljem tekstu).
Od 1744. godine do danas postoji obimna dokumentacija o mutevelijama GH vakufa koji su se na osnovu propisa iz vakufname prvenstveno birali između Murat-begovih potomaka po muškoj liniji, a ako među potomcima po muškoj liniji nije bilo odgovarajuće osobe za ovakvu funkciju, tada su se mutevelije birale kako vakufname nalažu između muških potomaka i njihovih muških nasljednika od kćeri iz muške linije. Na ovaj način su kadije, savremenim riječnikom rečeno, pravile konkurs u jednoj generaciji Murat-begovih potomaka po muškoj i muških potomaka po direktnoj ženskoj liniji, a da bi se prema vakufnami mogla da odabere odgovarajuća osoba za muteveliju GH vakufa vodeći računa o, u vakufnami naznačenom kriterijumu: „uvijek je preči što je ispravniji i bolji ”.
Tako je početkom 19 stoljeća u periodu 1833. do 1840 godine veoma uspješan mutevelija bio Munib ef. Glodžo. Za muteveliju je postavljen na osnovu toga što mu je otac Hasan-beg Glodžo bio sin Fatime, kćerke mutevelije Ahmed ef. (1748.-1784.), pa kao direktni muški potomak (sa koljena na koljeno) nane Fatime, udate Glodžo, bio je u skladu sa Vakufnamom, evladi uteka sa pravom na tevlijet.
Rasprava koja je obavljena 1723. godine na Sultanskom divanu Sultana Ahmeda III dokazala je da su nakon 190.godina postojanja GH vakufa pretendenti na tevlijet i Osman-aga i Mehmed-ef. bili tada jedini potomci Murat-bega sa pravom na tevlijet. I u periodu do dolaska Austrougarske monarhije bilo je pokušaja uzurpiranja tevlijeta postavljanjem onih koji nisu pripadali evladi uteki, ali su takve uzurpacije uvijek ispravljane dodjeljivanjem berata od strane Sultanskog divana mutevelijama kojima ta funkcija po šerijatu pripada.
Berat Sultana Mahmuda I (1730-1754) iz 1732.godine kojim se za muteveliju postavlja Mehmed sin Ahmed-bega, nakon što je dokazao da pripada evlâdu-l-utekâi i da je imao ispriku što je bio odsutan.
Berat Sultana Mahmuda I iz 1744. godine kojim se ponovo za muteveliju imenuje Mehmed, na čije je mjesto neopravdano bio postavljen Smail Isa zade.
Odlikovanje za junaštvo u borbi protiv Crnogoraca dato 1862. godine od Sultana Abdul Aziza hadži Ahmed Asim-begu Muteveliću.
(mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa od 1855.-1885.godine)
Zaključna razmatranja
Gore pomenuta rasprava na Sultanskom divanu iz 1723. godine ključna je za dokazivanje kontinuitet tevlijeta počev od samog Murat-bega. Rasprava se dakle vodi 190 godina nakon formiranja vakufa kada vjerodostojni svjedoci uključujući i muftiju dvaju harema potvrđuju da obojica kandidata za tevlijet i Osman-aga i Mehmed-ef. pripadaju evladi uteki, ali da oni prednost daju Mehmed-ef. što se zatim potvrđuje sultanskim beratima.
Nakon ovih berata kao ključnih dokumenata kontinuitet tevlijeta je potpuno dokumentiran što se vidi i iz rada akademika Kreševljakovića „Mutevelije Gazi Husrevbegovog vakufa.” U vrijeme pisanja ovoga rada (1932.) mutevelija je bio Asim-beg Mutevelić koji je tada imao i mandat Gradonačelnika grada Sarajeva, pa je organizovao i historijsku proslavu četiristogodišnjice osnivanja GH vakufa. Tom prilikom je napravljeno više tematskih radova o GH vakufu među kojima je i pomenuti rad akademika Kreševljakovića koji se dakle odnosi na period od osnivanja Vakufa do 1932. godine.
Jasno je da Vakuf ne bi mogao uspješno da funkcionira da, u periodima kada se iz bilo kojih razloga nije mogao da se postavi mutevelija prema odrednicama iz Vakufname, nisu postavljani vršioci dužnosti mutevelije koji dakle nisu bili pripadnici evladi uteke, ali koji su časno, kao vršioci dužnosti, obavljali svoju dužnost.
Na osnovu svega što je ovdje izloženo i priloženih sultanskih berata, mišljenja sam da je dato dovoljno pojašnjenja i dokaza o kontinuitetu tevlijeta počev od Gazi Murat-bega pa sve do danas. U skladu sa šerijatskim propisima odredbe Gazi Husrev-begovuh vakufnama treba da se poštuju jer, „Šart (želja) vakifa ima se poštivati kao slovo zakona.”
Takođe možemo zaključiti da se Vakufnamom propisani kontinuitet tevlijeta uvijek treba poštivati kada je god to moguće,a što se potvrđuje Članom 83. Medželle koji glasi:
„U krajnjim granicama mogućnosti, postavljene uslove (šart) obavezno je poštivati.”
Na ovaj način je beratom potvrđeni mutevelija Mehmed-ef postao grodonačelnik sarajevske familije Mutevelić, koje se prezime na osnovu kontinuiteta tevlijeta kao prezime pojavljuje sredinom devetnaestog stoljeća.
Istodobno se pojavljuje i prezime Imaretlija (kasnije Imaretlić) jer su potpomci svrgnutog mutevelije Osman-age na osnovu Vakufname dobili pravo da popunjavaju ostale poslove u rukovođenju vakufom. Već Osman-agin sin Mehmed-aga ima prezime Imaretlija zbog upravljanja imaretom. Potomci Osman-age su dakle, u skladu sa vakufnamom, postali naziri i džabije GH vakufa.
Mehmed-aga je imao tri sina: Mustafa-agu, Mula Ibrahima i Abdullaha.
Abdullah je imao sina Aziza koji je kao janjičarski bajraktar poginuo bez potomstva 1832.godine.
Mustafa–agini potomci su se kasnije prozvali Džabije i obavljali su ovu dužnost (prikupljanja vakufskih prihoda) sve do 1932. godine, kada je i nazaret prešao na potomke Mutevelića, a svi drugi poslovi pobrojani u vakufnami i vezani za imaret objedinjeni su u radno mjesto „ekonoma”, koji se je od tada, odlukom tadašnje Vakufske direkcije, birao na osnovu javnog konkursa.
Mula Ibrahim, treći sin Mehmed-age, imao je sina Vejsil-agu Imaretliju koji je radio (oko 50 godina) u GH vakufu, sve do duboke starosti, kao kjatib i sarajevski i tešanjski džabija. Vejsil-aga je bio i serdengečdijski janjičarski aga i sa drugim sarajevskim agama učestvovao je u gušenju Prvog srpskog ustanka. Umro je 1830. godine, a iza njega je ostala kćerka, Ašida hanuma Imaretlić koja je prema Vakufnami, kao kćerka direktnog muškog potomka od pomenutog mutevelije Oman-age, bila evladi uteka. Ašida hanuma se udala za Munib-ef Glođu koji je takođe, kao što je opisano bio evladi uteka.
Munib–ef Glođo je kao vođa pobune protiv Mehmed Salih Vedžidi paše bio protjeran na Kretu gdje je umro 1845. godine. Na tevlijetu ga je 1840. godine naslijedio Mehmed-ef (potomak po muškoj liniji), a umro je 1853. godine. Mehmed-ef je jedini mutevelija koji je nakon Murat-bega ukopan u haremu Begove džamije. Na tevlijetu ga je naslijedio njegov brat hadži Asim –beg Mutevelić čije odlikovanje za junaštvo je prikazano u tekstu.
Kćerka Ašida hanume Imaretlić i Munib ef. Glođe, Đula-hanuma udaje se za Ahmed-ef Svrzu. Munib-ef Glođo je bio vlasnik kuće koja je danas pretvorena u muzej „Svrzina kuća.” Dakle,pomenutom udajom njegove kćerke kuća je prešla u vlasništvo njenih potomaka i Ahmed-ef Svrze.
Ovdje ću da ilustrujem zadnju stranicu musafa pisanog rukom koji je prepisao otac Munib-ef Glođe, Mehmed Salim, gdje u potpisu ističe da je Bošnjak, Sarajlija.
Prepisao Mehmed Salim sin Hasana poznat po prezimenu Glođo zade, Bošnjak, Sarajlija. Prepis završen 27 dana mjeseca rebiu-l-ahira,1221.h.g. (1806.g.)