Morića Han je u svoje vrijeme mogao da primi na konak karavan od 300 putnika i 70 konja. Handžijina soba je bila iznad samog glavnog ulaza kako bi mogao da ima slobodan pregled putnika koji dolaze i odlaze. Prizemlje hana je služilo za smještaj konja i robe koja se odlagala u magaze, a na spratu su bile musafirske sobe i jedna velika prostorija kao zajednički prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se često odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skupštine sarajevskih obrtnika te je kahvana Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u sevdalinku.

Han je u narodu obično dobivao ime po handžiji ili po zakupcu tako da ovaj objekat putopisac Evlija Čelebija ističe još 1659. godine pod imenom Hadži Beširov han koji je tada bio handžija Gazi Husrev-begovog vakufa. Današnje ime je dobio u prvoj polovini XIX stoljeća po njegovim prvim zakupcima; Mustafa-agi Moriću (umro 1815. godine) i njegovom sinu Ibrahim-agi (umro 1827. godine). Osobitost arhitekture Morića hana isti?če i Alija Bejtić u svome radu Mali urbanizam Sarajeva.

"Morića han se odlikuje vanrednom značajnom arhitekturom svoje vrste. Ta vrijednost ogleda se ne samo u čitavom rješenju nego i u onom zasebnom rješenju hodnika na katu, iznad kojih nema stropa, nego se zračni prostor i pogled diže sve do same krovne konstrukcije, koja je opet "atraktivitet" sama za sebe ".......
"Morića Han, danas istaknuti arhitektonski spomenik i jedini sačuvani objekat te vrste u BiH više je puta u prošlosti gorio, ali je uvijek obnavljan u gotovo istoj arhitektonskoj koncepciji. Poslednji put jako je stradao u požaru decembra 1957. godine".

Temeljita restauracija objekta izvršena je u periodu od 1971. do 1974. godine kada su u svim prostorijama u prizemlju objekta na zidovima kaligrafskim pismom u gipsu ispisani stihovi, rubaije, velikog perzijskog mislioca, matematičara i pjesnika Omera Hajama, XI-XII stoljeće. Nakon restauracije kompletan objekat je koristilo tadašnje ugostiteljsko preduzeće «Balkan» da bi 1998. godine Odlukom Općine Stari Grad bio predat na korištenje GHb vakufu kao izvornom vlasniku.

Danas je Morića han poslovno trgovački centar Gazi Husrev-begovog vakufa. Uprava Vakufa je nastojala da iznajmi prostore ovoga objekta za takve poslovne djelatnosti koje se po svojoj funkciji uklapaju u istorijski ambijent i daju mu novu dinamiku.
Tako je u desnom dijelu avlije i pripadajućim magazama smještena robna kuća perzijskih ćilima "Isfahan" u kojoj se, pored originalnih perzijskih ćilima mogu nabaviti i druge persijske rukotvorine. Sjeverni dio prizemlja i pripadajući prostor avlije koristi nacionaini restoran "Damla" koji nudi kompletan meni bosanskih specijaliteta, organizuje svadbene svečanosti, a u vrijeme mjeseca ramazana se u ovom prostoru organizuju i zajednički iftari. Lijevi dio avlije i pripadajućih magaza koristi bosanska kafana "Divan" gdje se u atmosferi ovakvog ambijenta i zimi i ljeti mogu odvijati veoma ugodni razgovori i sastanci.
Na lijevoj strani avlije je u jednoj od magaza smještena i kopirnica ,,OMNIA BIRO". Lijevo od samog ulaza u objekat je turistička agencija "Biss-tours" poznata po dobro organizovanim i povoljnim ponudama raznih turističkih putovanja i autobuskog prevoza.

Sobe na spratu Morića hana su izdate raznim firmama za djelatnosti u oblasti računovodstva i finansijskog poslovanja kao i za advokatske kancelarije. Pored toga na spratu su smještena i razna udruženja od opštedruštvenog interesa koja svojim prisustvom i djelatnostima daju dodatnu duhovnost ovome prostoru. Tu su smješteni; Udruženje građana "Mladi muslimani" koje pored kancelarija na tradicionalan način koristi i prostor pomenute kahvane; kao i udruženja; "Ilmije", "Ljubitelja arapskog jezika", Savez logoraša", te humanitarna medicinska organizacija "BIMA".

Iz ove ulice u unutrašnjost bezistana vode dva velika svodovima natkrivena ulaza te po jedan iz ulice Ferhadije i Branilaca Sarajeva .

Bezistan je veoma masivna kamena građevina bazilikalnog tipa kod koje je središnji dio unutrašnjeg prostora natkriven izduženim bačvastim svodom. Duž centralnog prostora se sa obje strane niže ukupno 70 dućana smještenih u bačvasto zasvođene prostorije okomito orjentisane u odnosu na centralni hodnik. Oskudno dnevno svjetlo u centralni prostor dolazi sa prozora koji su smješteni u niz luneta ispod samog svoda te unutrašnjost mora da bude konstantno osvjetljena električnom rasvjetom projektovanom tako da prostor svoda ravnomjerno, poput zvjezdica, popunjavaju mala rasvjetna tijela. Središnji zasvođeni prostor na zapadnoj strani građevine nekada je služio kao veza sa avlijom Gazi Husrev-begovog Tašli hana koji je bio sastavni dio ovog trgovačkog kompleksa.

Tašli han je sagrađen u isto vrijeme kad i Bezistan,oko 1540 godine, kao vakuf Gazi Husrev-bega. U požaru 1879 godine pretrpio je velika oštećenja, a posljednje zidine Tašli hana nestale su 1912 godine.
Danas su jedini materijalni ostaci ovoga objekta veoma oštećeni dijelovi kamenog zida koji se naslanjaju na Bezistan.

U ostacima istočnog zida nalaze se niše koje su predstavljale prostore za peći i dimnjake. Arheološkim istraživanjima 1998 godine djelomično su otkriveni ostaci temelja koji upućuju na raspored i veličinu ovoga prostora. Tašli han je bio formiran kao nepravilni četvorougao sa unutrašnjom avlijom i zauzimao je kompletan prostor između Bezistana i stare zgrade Hotel Evrope.U sredini avlije bio je šadrvan, a iznad njega na stubovima džamija. Građevina Tašli (kamenog) hana je imala prizemlje i sprat, a u avliju se ulazilo kroz prolaz zasvođen lukom iz ulice Branilaca Sarajeva. Prizemne prostorije bile su nadsvedene svodovima od opeke, a spratne kupolama. U prizemlju su bile magaze za skladištenje robe i dućani, a na spratu sobe za prenoćište kao i prostorije koje su pripadale pojedinim veletrgovcima i služile za vođenje poslovnih razgovora.

Poznati istoričar dr. Ćiro Truhelka u svojoj knjizi “Gazi Husrev-beg njegov život i njegovo doba" izmedu ostalog za Tašlihan kaže i slijedeće.

"Tašlihan i Bezistan dijelili su uvijek vijerno sudbinu grada Sarajeva. U dobra i stara vremena bijaše tu zlatno vrelo, iz koga je izviralo blagostanje i bogatstvo Sarajlija, koje je bilo toliko na glasu, da mu se stari putopisci ne mogoše dosta načuditi, a u crne dane, kada bi se - osim kuge - najveci dušmanin sarajevski, požar, gradom razbjesnio, patili su od njega i Bezistan i Tašlihan."

Nakon velikog sarajevskog požara izazvanog upadom Eugena Savojskog (1697.godine) kada su oba objekta izgorjela, najveći požar je bio 1832 godine kada su potpuno istopljeni olovni krovovi koji su nakon toga uz ogromna ulaganja obnovljeni. Vakuf je tada sredstva za obnovu prikupljao od bogatih veletrgovaca koji su po pravnom odnosu mukate postajali vlasnici novoizgrađenih, odnosno obnovljenih poslovnih prostorija na vakufskom zemljištu za koje su plaćali zakupninu. Na ovaj način se u Tašli hanu formirala veletrgovačka elita od muslimanskih, ali i hrišćanskih porodica koje su, odlaskom katolika koji su se masovno povukli 1697 godine sa Eugenom Savojskim, počele da naseljavaju Latinluk, raniju katoličku mahalu pored Tašli hana. Ovo je u devetnaestom vijeku kulminiralo velikim ekonomskim i političkim utjecajem "Tašlihanaca" koji su, kako Alija Bejtić navodi vodili "onu posebnu Tašlihansku politiku u čaršiji i čitavom gradu."

Nestankom Tašli hana Gazi Husrev-begovom vakufu je danas ostalo neotuđivo vakufsko zemljište za koje je napravljen projekat obnove novog poslovno-trgovačkog centra.

Dr. Ćiro Truhelka je 1912 godine za Hamam napisao. "Na uglu Ćemaluse i Pehlivanuše stoji jedna od najzanimljivijih građevina turske dobe u Bosni, Husrev-begova banja, možda jedina koja nam predstavlja potpuno sačuvani tip u tome, da podsjetnik postepeno prolazi kroz sistem odaja, u kojima temperatura postepeno raste, te je prema tome i parna atmosfera u njima raznoga stepena. I kao građevina je ta banja zanimljiv spomenik sa svoje dvije velike kupole i cijelog niza manjih, koje su sve pokrivene olovnim krovom."

U spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice, 1932 godine Hamdija Kreševljaković je za Hamam napisao.
"U mušku se banju ulazilo iz Ćemaluše, a u žensku iz Pehlivanuše. Oba su dijela potpuno jednaka. Najprije se ulazilo u kvadratičan prostor prekriven velikim kubetom, zvan šadrvan, jer je u sredini bio lijep vodoskok (šadrvan). Tu je bilo više malih ložama sličnih prostorija, gdje su se posjetioci banje svlačili i oblačili, a nad ovim je bila galerija s minderima za odmor nakon kupanja.
Iz šadrvana ulazilo se je u drugu jednako dugu, ali užu prostoriju, presvučenu bačvastim svodom, koja se zvala kapaluk a služila je istoj svrsi, naročito zimi. U njoj je temperatura bila nešto viša.
Iz kapaluka se dolazilo u prostoriju, prekritu kubetom, koja se zvala mejdan, a odatle su bila troja vrata u tri halvata, sobe za kupanje, presvedena sva sa kubetom, a u svakoj je bila temperatura različita. U mejdanu je bilo jedno odjeljenje za brijanje (trašhana). U sobama za kupanje bilo je pet kurni ( korita ) u koje je tekla topla i hladna voda na lule iz zidova. U ovim prostorijama nije bilo prozora, no je svjetlost dolazila kroz otvore na kubetima.
Usporedo s kapalukom iza soba za kupanje bila je hazna, rezervoar toplom vodom. Ispod kapaluka, mejdana i halvata bila je prostorija, slična podrumu, gdje se grijala voda u kapaluku.
Pred šadrvanom prije velikog požara od 1879 bio je ćošak, gdje bi se nakon kupanja odmarala gospoda, pušila i kavu pila. U ovom požaru izgorio je, a kasnije su napravljeni oni dućani sto ih danas vidimo."

Obzirom da je u toku agresije u periodu od 1992.-1995. godine zbog divljačkog granatiranja Sarajeva hamam znatno oštećen dodijeljen je Bošnjackom institutu na korišćenje u općedruštvene svrhe sa obavezom da Bošnjački institut svojim sredstvima izvrši temeljitu adaptaciju oštećenog objekta. Danas je Gazi Husrev-begov hamam nakon dogovorene adaptacije i sa novom namjenom ponovo zablistao u punom sjaju, a tom prilikom su ponovno izgrađeni i dućani koje u svome opisu iz 1932 godine spominje akademik Hamdija Kreševljaković.

U osmanlijskom periodu su izgrađeni i mnogobrojni poslovni prostori u ulicama oko Begove džamije kao i duž jednog dijela Sarača (ispred Morića hana).Veliki han u ulici Samardžije bio je vlasništvo namjesnika u Bosni, Topal Osman paše koji ga je izgradio 1863 godine kada je, sprovodeći svoj plan uređenja Sarajeva, probio ulicu Telali od Mustaj-pašinog mejdana do Baščaršije.

Kada je otišao iz Bosne 1869 godine njegov zastupnik je ovaj han prodao Gazi Husrev-begovom vakufu. Topal Osman paša je u Sarajevu ostao upamćen po svome velikom doprinosu modernizaciji Sarajeva, a kao veliki ljubitelj ovoga grada vidimo da je posjedovao i vlastitu imovinu. Trajno sjećanje na ovoga namjesnika ostace vezano za ime kvarta ,,Čengic vila" jer je isti ovaj zastupnik veliki ljetnikovac koji je izgradio Topal Osman paša prilikom njegovog odlaska prodao familiji Čengic.
Pred kraj osmanlijske uprave od sredstava Gazi Husrev-begovog vakufa izgrađena je i Vakufska bolnica u ulici Halilbašića koja je 1972 godine proglašena spomenikom kulture kao prvi objekat takve namjene u našim krajevima. Ova vakufska bolnica, kao i stara zgrada Vojne bolnice je takođe izgrađena na inicijativu Topal Osman paše.

Đulagin dvor je velika palata iz austrougarskog perioda u srcu sarajevske čaršije između ulica Sarači i Mula Mustafe Bašeskije sa glavnom fasadom duž Đulagine ulice. Danas je u ovoj palati smještena Gazi Husrev-begova medresa sa internâtom.

Ranije, u osmanlijskom periodu, na tom prostoru je bila velika jednokatnica u potpunom skladu sa svojom okolinom i takođe se je pružala cijelom dužinom ulice. To je bio nekadašnji Drugi novi han Gazi Husrev-begovog vakufa ( prvi novoizgrađeni han nakon izgradnje Tašli hana je bio Morića han), a koji se pod tim imenom prvi put javlja 1760. godine. Kasnije se je taj han prozvao Đulagin han po dugogodišnjem zakupcu iz prve polovine 19-tog stoljeća Mustafa-agi Đuloviću koji je bio ugledni Sarajlija. Kao protivnik tadašnjih reformi pokrenutih 1823. godine od strane centralnih vlasti u lstanbulu, Mustafa-aga je bio deportiran u Tiranu odakle se je u Sarajevo vratio tek 1826. godine. Ime ovoga Mustafa-age Đulovića dalo je naziv ne samo tadašnjem hanu, nego i sadašnjoj palati izgrađenoj na mjestu toga hana (Đulagin dvor) kao i ulici duž te građevine (Đulagina ulica). Đulagin han potpuno je porušen 1896. godine zbog dotrajalosti. Nakon toga se je na njegovom južnom kraju počela graditi nova palata koja je završena i useljena do kraja 1897. godine kada je u nju prešao Gazi Husrev-begov mekteb iz zgrade u haremu Begove džamije. U periodu 1930.- 1931. godina duž ulice Mula Mustafe Bašeskije izgrađeno je sjeverno krilo ove palate čime je Đulagin dvor dobio današnji oblik.

Objekat koji se nalazi u srcu Baščaršije, na uglu ulica Mula Mustafe Baseskije i Prote Bakovića, Gazi Husrev-begov vakuf je izgradio 1909 godine kao jedan za to doba moderan hotel sa evropskim konforom. Hotelu je po Gazi Husrev-begovoj viteškoj tituli dato ime ,,Gazi",a izgrađen je nakon što je 1908 godine u požaru izgorio raniji vakufski objekat koji je imao funkciju prenočišta kao i hotel i po svome zakupcu se zvao Burekov han. Prvi han na ovome mjestu bio je utemeljen još početkom 18 vijeka i bio je poznat pod imenom Kolluk han, a sve do 1778 godine bio je u privatnom vlasništvu kada ga je posljednji individualni vlasnik Šejh hadži Idriz prodao Gazi Husrev-begovom vakufu za 2450 groša što je za ono vrijeme predstavljalo izuzetno veliki iznos.

Hotel je kao poslovni objekat nacionalizovan 1946 godine i od tada sve do agresije na BiH koristila su ga društvena ugostiteljsko hotelska preduzeća. U toku opsade Sarajeva krov mu je teško oštećen i ostavljen je da propada punih 10 godina sve do 2003 godine kada je vraćen na upravljanje Gazi Husrev-begovom vakufu kao izvornom vlasniku. Revitalizacija hotela na pomenutom mjestu obzirom na blizinu tramvajske pruge i nemogućnost obezbjeđenja parkinga ne bi zadovoljila današnje osnovne standarde hotelijerstva iako je tradicionalno na tome mjestu već 300 godina bilo prenoćište, te je Uprava GH vakufa bila prisiljena da se odluči za revitalizaciju objekta u trgovinsko poslovni centar.
Nakon detaljne adaptacije GH vakuf je ovaj objekat pretvorio u poslovni centar sa prodavnicama i jednom aščinicom u prizemlju, kancelarijama na spratovima, te kuhinjom za aščinicu i velikim magacinom u avliji.

-Gazi Husrev-begova palata, velika poslovna i stambena zgrada između ulica Mula Mustafe Bašeskije, Ferhadije i trga Fra Grge Martića.

-Bivša zgrada policije u ulici Obala Kulina Bana br.24, izgradena kao palata u pseudomaurskom stilu

-Poslovno -stambena zgrada na uglu ulica Mula Mustafe Bašeskije i Edhema Mulabdića.

- Poslovno -stambena zgrada na uglu ulica Kulovića i Branilaca Sarajeva .

-Stambena zgrada u ulici Sime Milutinovića.

-Zgrada Gazi Husrev-begovog mekteba u ulici Ćemerlina.