Najslavnije doba povijesti Sarajeva za vrijeme osmanlijske uprave je bilo u periodu stolovanja Gazi Husrev-bega na dužnosti bosanskog sandžak-bega(1521.-1541.). Ako se izuzmu vojni pohodi koje je poduzimao, Gazi Husrev-beg je sav svoj život posvetio podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opšte dobro i napredak povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebično žrtvuje svoje ogromno bogatstvo na izgradnju veleljepnih građevina različite namjene koje tadašnje Sarajevo pretvaraju u največi trgovački, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeđu Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva.

Znajući da bi njegove zasluge na bojnom polju sačuvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono što se ponavlja u budućnosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio.

Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti.

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trečom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije.
Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz ugla savremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcionisanje bilo koje savremene organizacije.
Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je predviđeno ukupno 78 i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama. Tako je u spomenici proslave 400-te godišnjice vakufa iz 1932. godine u prikazanom budžetu iskazano 65 službi, a na popisu angažovanih izvršilaca ukupno 121, jer je tada vakuf posjedovao i preduzeće za eksploataciju šume.
Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama detaljno opisao sve što je neophodno za trajno funkcionisanje vakufa. Ovim vakufnamama su ustanovljeni hajrati (dobrotvorne ustanove) koji će da budu njegova ostavština za budučnost.
Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to;

• Džamija i funkcije vezane za džamiju,
• Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja,
• Hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu,
• Imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenočiste) sa obavezama i načinom rada.

Vakuf je već odavno izgubio imetak koji je bio uvakufljen na području današnje Grčke, kao i zemljišne posjede na teritoriji današnje Hrvatske koji su ostali izvan sadašnjih granica Bosne i Hercegovine uspostavljenih nakon 1713. godine. Također je mnogo imetka sticajem ekonomsko-političkih okolnosti transformisano u drugi oblik.
Tako su u periodu do Drugog svjetskog rata od prikupljenih vakufskih sredstava ili od sredstava naplačenih za imovinu oduzetu od strane države, izgrađeni stambeno poslovni objekti, jedan hotel, te nova zgrada medrese i mekteba i to sve u centru Sarajeva. Ova imovina je u tadašnjim novouspostavljenim društvenim odnosima davala dovoljan prihod za izdržavanje svih vakufskih hajrata.

Ovome vakufu, kao i svim drugim, največi udarac je zadat u periodu iza Drugog svjetskog rata kada mu je nacionalizacijom bez nadoknade oduzeta gotovo sva imovina koja je ostvarivala prihod za izdržavanje.

IMOVINA OVOGA VAKUFA OD KOJE SU SE OSTVARIVALI PRIHODI ZA IZDRŽAVANJE HAJRATA I DANAS UGLAVNOM POSTOJI. MI SE NADAMO DA ĆEMO, ZAHVALJUJUĆI PRAVNIM TEMELJIMA UVAKUFLJENJA I NEOTUĐIVOSTI VAKUFSKE IMOVINE, NAKON NJENE RESTITUCIJE PONOVO USPOSTAVITI DOVOLJNO PRIHODA DA BISMO MOGLI OBNOVITI SVE FUNKCIJE VAKUFA PROPISANE VAKUFNAMAMA.

Projekat prikupljanja i sistematizacije podataka o imovini Gazi Husrev-begovog vakufa koja se u dokumentima pojavljuje opterećena zakupnim odnosom pod nazivom idžaretejn ili mukatta je iniciran od strane uprave ovog vakufa iz više razloga.
Uprava Gazi Husrev-begovog vakufa je konstatovala da je kod ovakvih zakupa u nekim slučajevima koji su imali kontinuitet korištenja imovine prije Drugog svjetskog rata došlo do potpunog otuđivanja vakufske imovine. Ovakva vakufska imovina je bila i predmet nasljeđivanja tako da je prilikom ostavinskih rasprava uvođena u gruntovne knjige kao vlastita imovina familija koje su je koristile. Ovo je još jedan praktičan primjer potvrde mišljenja mnogih šerijatskih stručnjaka da su upravo ugovori po šerijatskom principu mukatte i idžaretejna u procesu korištenja ovako zakupljenih nekretnina omogućili malverzacije, a što je bio jedan od razloga da se pred kraj turske vladavine formira Ministarstvo vakufa da bi se mogla da kontroliše i zaštiti vakufska imovina.
Naime, tradicija zapadnog zakonodavstva je uspostavljena na principu superficies solo cedit i izražava pripadnost zgrade zemljištu, a pravo vlasnika na zemlju je neograničeno u visinu i u dubinu.
Dr.Mehmed Begović u svojim radovima navodi da je u prošlom stoljeću, osamostaljenjem Srbije došlo do problema prevođenja gore pomenutih ugovornih odnosa na evropsko zakonodavstvo kada je prepušteno vlasnicima izgrađenih zgrada i poslovnih prostora da se dogovore sa vlasnicima zemlje (vakufima) o uspostavljanju nedjeljivosti vlasništva. Ovaj proces se je u Srbiji, vjerovatno zbog tadašnjih socio-političkih okolnosti, odigrao na štetu vakufa koji su nakon toga praktično nestali sa teritorije Srbije.
Ovdje treba imati u vidu navedeni i općeprihvaćeni moto rimskog zakonodavstva da vlasnik zemlje ima pravo da, u procesu poravnanja imovinskih odnosa sa vlasnikom izgrađenog objekta, uspostavi i vlašnistvo nad objektom koji tada sa zemljom postaje jedna cjelina. Ovo napominjem zbog toga što se u predstojećem procesu restitucije jedan dio vakufske imovine nalazi u sličnoj pravnoj situaciji kada postoji mogućnost za njeno definitivno otuđivanje.
Ranije uspostavljeni zakupni odnosi definisani pomenutim šeriatskim propisima nikada ne bi mogli dovesti do otuđivanja vakufske imovine ukoliko bi postojao kontinuitet uspostavljenih zakupnih odnosa. Problemi nastaju kada se, zbog potresa u društvenim odnosima, ovaj kontinuitet ugovorenih obaveza prema vakufu prekine, a isti korisnici ostanu u posjedu imovine.
Prvi udar na imovinu Gazi Husrev-begovog vakufa napravljen je u periodu uoči Drugog svjetskog rata, kada je izvjestan broj zakupaca Jevreja, prije iseljenja iz zemlje, prodao pravo korištenja na ovako zakupljenoj imovini mimo saglasnosti Vakufa koji pri tome nije uspostavio isti zakupni odnos sa novim korisnikom. Nakon toga su kupci ovakvog "stanarskog prava" u poslovnim prostorima prestali da izmiruju obaveze prema Vakufu, a po ugledu na njih i mnogi drugi koji su ove ugovore imali u kontinuitetu. Dokaz za ovo je niz sudskih sporova koje je Vakuf pokrenuo po ovom pitanju upravo uoči Drugog svjetskog rata.
Da bi se jasno sagledao ovaj problem potrebno je precizno definisati šta znače pomenute vrste zakupa sa šeriatskog stanovišta.
Idžaretejn odnos zakupa je zakup u kome vakuf daje nekoj familiji u nasljedni zakup svoju imovinu, recimo poslovni prostor, ali koji je već izgrađen vakufskim sredstvima i dakle postoji od ranije. Ovo se odnosi i na imovinu koja strada, recimo u nekom požaru, pa je korisnik svojim sredstvima obnovi. I nakon ovoga vakuf ostaje vlasnik i zgrade i zemljišta jer je u dokumentima upisan kao vlasnik. Ovo bi danas odgovaralo slučajevima kada neko obnovi poslovni prostor ili na mjestu starog poslovnog prostora izgradi potpuno novi. Vlasništvo nad zemljom i objektom uvijek pripada vlasniku koji je upisan u gruntovne knjige jer se adaptacijom ne može steći već postojeća imovina. Investitor od vlasnika samo može da traži kompenzaciju ulaganja.
U spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice između ostalog stoji zapisano.
" Sva sila gradilišta data su ovog vremena pod mukatu i idžaretejn zakup, što svjedoče razne isprave iz onih godina. I bez privole muteveline gradili su trgovci dućane na vakufskom zemljištu. Tako su trgovci u Kujundžiluku bez privole muteveline podigli dućane i tužili muteveliju Mehmed-ef 1737 godine kadiji, da im uz obavezu da će plačati mukatu za zemljište prizna pravo vlasništva na te dućane. Sud je odbio ovu tužbu sa motivacijom, da za te dućane po vakfiji i hatihumajunu i valijinoj bujruldiji vrijedi odnošaj idžaretejn-ugovora te da mogu samo direktnom linijom prelaziti na djecu."
Mukata zakup je obično zakup za neizgrađeno zemljište koji se je plačao jednom godišnje. Na ovom zemljištu bi korisnik ugovora izgradio svoj objekat i u dokumente se upisivao kao vlasnik, ali na vakufskom zemljištu. Ovo su slučajevi kada vakuf nije imao sredstava ili interesa da investira u izgradnju nekih građevinskih placeva, pa je samo naplaćivao kiriju za korištenje zemljišta.
Ugovori i iz prvog i drugog zakupnog odnosa postajali su nevažeći ukoliko je nastajao desetogodišnji prekid u ispunjavanju obaveza iz ugovora. Ovo je bitan elemenat u sagledavanju današnjeg pravnog statusa ovakve imovine.
Početkom Drugog svjetskog rata mnogi korisnici ovakvih ugovora su stradali ukoliko se ranije nisu iselili. Nakon rata, uspostavljanjem socijalističkih društvenih odnosa, zamrlo je privatno poduzetništvo tako da su mnoge sarajevske familije koje su tradicionalno koristile ovakve vakufske prostore, silom zakona, obzirom da je trgovina bila zabranjena, prekinule ove zakupne odnose. U ovim poslovnim prostorima je kontinuirano ostao samo izvjestan broj zanatlija koji je izmirivao obaveze prema Vakufu sve do 1958 godine kada je Nacionalizacijom poslovno stanbenih zgrada, poslovnih prostora i građevinskog zemljišta vakufima u potpunosti oduzeta kompletna imovina. Obzirom da je izvršena i nacionalizacija zemljišta tada su mukate postale slučajevi kada je raniji vakufski zakupac bio u gruntovnim knjigama upisan kao vlasnik objekta na sada nacionalizovanom zemljištu.Kod nasljedivanja ovakvog objekta, obzirom da su postojali dokumenti o kontinuiranom vlasništvu (nacionalizacijom ovi objekti nisu oduzeti od zanatlija jer su obično bili manji od 60 m što je bio dozvoljeni maksimum) nasljednici su legalno uknjižavali objekat na građevinskoj čestici koja je sada bila društvena jer je zemljište nacionalizovano.
Sudska praksa socijalističke Jugoslavije je bez dvojbe afirmisala inverziju iz pravila imovinskog prava i na nacionalizovanom zemljištu vlasnicima građevine dodjeljivala u katastru korišćenje zemljišta, a izvorni vlasnici zemljišta nisu mogli da ulože pravomočnu žalbu jer im je zemljište nacionalizovano. Smatram da se u ovom projektu,bez obzira što su veoma rijetki, treba da evidentiraju i ovakvi slučajevi radi kompletiranja dokumentacije, a i radi toga da se u procesu restitucije zatraži povrat nacionalizovanog zemljišta koje je na opisani način kao što vidimo potpuno legalno po socijalističkom zakonodavstvu prešlo u katastru na onoga koji je posjedovao samo objekat.
Ovdje treba da evidentiramo kako se ovi slučajevi ne odnose na mukatu i idžaretejn koji su prekinuli kontinuitet zakupa. To je recimo slučaj Gazi Husrev-begovog bezistana kada je sam izvorni vlasnik, Gazi Husrev-begov vakuf, investirao u izgradnju novih poslovnih prostora u objektu i na placu koji su mu nacionalizovani. U ovom slučaju su mukate i idžaretejn ugovori raskinuti sticajem opisanih okolnosti zbog desetogodišnjeg prekida korištenja. Sam Vakuf je investitor nove izgradnje tako da je izvorni vlasnik postao i vlasnik novoizgrađenih poslovnih prostora na zemljištu koje treba da mu se vrati u posjed u procesu restitucije.
Sa druge strane slučajevi idžaretejn zakupa koji su u socijalističkom periodu imali kontinuitet korištenja imovine i ukoliko je u međuvremenu u gruntovnim knjigama došlo do prepisivanja ove imovine na korisnike, treba da se posebno ispitaju obzirom na restituciju. Ovo je potrebno uraditi zbog toga što smo iz opisanog vidjeli da je kod idžaretejn zakupa Vakuf bio vlasnik i zemljišta i poslovnog prostora i da u ovakvim slučajevima ni ukojem slučaju nije trebalo da dođe do otuđivanja ove imovne jer su zakupci samo imali nasljedno zakupno pravo. Ovo znaći da takva imovina danas može da bude samo društvena svojina i kao takva predmet restitucije u odnosu na izvornog vlasnika. Što se tiče zakupa po ugovoru mukatte, ali samo onih koji su imali kontinuitet korištenja, ovdje je potrebno vratiti se na originalni ugovor o zakupu zemljišta nakon njegovog povrata izvornom vlasniku-vakufu.
Kako se gore opisani slučajevi odnose i na imovinu svih drugih vakufa, mišljenja sam da se na primjeru ovoga projekta vezanog za Gazi husrev-begov vakuf analogno ovome treba da uradi i analiza kompletne vakufske imovine na području općine Stari grad. Ovo je potrebno zbog toga da bi Rijaset Islamske zajednice imao vjerodostojne podatke i dao instrukcije Vakufskoj direkciji, na osnovu kojih bi, u predstojećem procesu restitucije, mogao da se zauzme pravilan stav u odnosu na potraživanja imovine nad kojom su postojale opisane vrste zakupa.

Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa
Mustafa Vatrenjak,dip.el.ing.

Nevladine organizacije za povrat oduzete imovine te za zaštitu vlasništva zalažu se za uspostavu pravne države temeljene na načelima vladavine prava, poštivanja vlasništva i drugih međunarodno priznatih i zaštićenih ljudskih prava.

POZIVAJUĆI SE NA

• Opću deklaraciju o pravima čovjeka UN,
• Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda s protokolima,
• Međunarodne paktove o građanskim i političkim, odnosno ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima UN, Deklaraciju o osnovnim načelima pravde za žrtve kriminala i zlouporabe moči (Report A/49/881 od 29.XI.1985),
• Europsku socijalnu povelju,
• Dokumente Kopenhagenskog i Moskovskog sastanka OESS-a o humanoj dimenziji, te
• međunarodne obveze prema Rezolucijama 1089 (1996) i 1096 (1996) Vijeća Europe, Rezoluciju B4-1493/95 Europske unije, Rezoluciju kongresa SAD br. 562 od 1.10.1998...

- Tretmanu izvornih vlasnika, vrsti imovine i provedbi zakona i konvencija.
- Imajući u vidu sve gore navedeno i također otpor koji postoji među raznim političkim grupama, zbog njihovih privatnih interesa mi želimo naglasiti da je:

1. Povrat fizički postojeće imovine odmah,
2. Imovina koja ne može biti fizički vraćena, treba biti kompenzirana imovinom u državnom vlasništvu iste tržišne vrijednosti,
3. Ako pod 2. nije moguća zamjena, onda treba uspostaviti suvlasništvo nad spornom imovinom,
4. Ukoliko nije moguća ni kompenzacija, ni suvlasništvo, može se dodijelitii drugi oblik kompenzacije (dionice u neprivatiziranoj državnoj imovini).
- Kako je to tražila Svjetska Banka i MMF, sredstva sukcesije i privatizacije trebaju biti usmjerena za unutarnje i vanjske dugove.
- Prema našim prijedlozima nikakva finansijska sredstva za sprovođenje restitucije nisu potrebna.