Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. To nam svjedoče njegove tri vakufname pisane novembra 1531., januara 1537. i novembra 1537. godine. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji je naslijedio od oca Ferhat-bega. Potvrdujući ovaj islamski princip preporučen od Muhammeda a.s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao;

Prva Gazi Husrev-begova vakufnama iz 1531. godine je pisana za džamiju, imare i hanikah. Druga vakufnama iz 1537. godine pisana je za Kuršumliju medresu. Od ostatka novčanih sredstava nakon izgradnje medrese nabavljene su tada najpoznatije knjige i osnovana biblioteka, a trećom vakufnamom iz 1537. godine je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije. Ove tri vakufname predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa kao jedne do u detalje organizovane složene institucije. Ove vakufname također predstavljaju, gledajući iz ugla savremenih propisa, sve neophodne pravilnike potrebne za funkcionisanje bilo koje savremene organizacije. Zbog ovoga je Gazi Husrev-begov vakuf specifičan kao institucija kod koje su pri njenom formiranju opisana sva radna mjesta. U doba uvakufljenja, ovih radnih mjesta je predviđeno ukupno 46 i to vezanih za upravu vakufa, džamiju, hanikah, medresu, mekteb i imare. Jasno je da se ovaj broj službenika vakufa vremenom morao mijenjati i prilagođavati aktuelnim potrebama. Tako je u spomenici proslave 400-te godišnjice vakufa iz 1932. godine u prikazanom budžetu iskazano 65 službi, a na popisu angažovanih izvršilaca ukupno 121, jer je tada vakuf posjedovao i preduzeće za eksploataciju šume. Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama detaljno opisao sve što je neophodno za trajno funkcionisanje vakufa. Ovim vakufnamama su ustanovljeni hajrati (dobrotvorne ustanove) koji če da budu njegova ostavština za budučnost. Opisane su sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u vakufu kao i objekti u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to;

- Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja,

- Hanikah (škola za derviše) i ibadeti koji se obavljaju u hanikahu,

- Imare i musafirhana (humanitarna kuhinja i prenočište) sa obavezama i načinom rada.

Sve službe u okviru organizovanih djelatnosti su detaljno opisane i definisano je pojedinačno nagrađivanje za svako radno mjesto izraženo u dirhemima (1 dirhem = 3,207 g srebra). Uvjeti za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima kao i potrebna školska sprema opisani su do posljednjih detalja. Definisani su dodatni vjerski ibadeti (obredi) koji treba da se obavljaju u džamiji mimo propisanih 5 vakata namaza (dnevnih molitvi) i opisani na koji način se provode. Ovdje je važno napomenuti da su učenje hatme i tevhida Gazi Husrev-begu ibadeti koji se u džamiji svakodnevno obavljaju od njegovog preseljenja 1541. godine do danas. Prema odredbama prve vakufname hatma se uči tako što iza podne namaza, svaki dan, 30 džuzhana (učaća džuza) istovremeno prouči svaki svoj džuz (30-ti dio Kur'ana od 20 stranica) i zajednički predaju hatma-dovu pred dušu Gazi Husrev-bega. Opstanak i izdržavanje objekata i propisanih djelatnosti u njima je predviđeno da se ostvaruje iz prihoda od druge uvakufljene imovine kao i da se ta imovina dobrim upravljanjem oplođuje i uvečava.

Detaljno je pobrojana i opisana sva uvakufljena imovina. Za izdržavanje vakufnamama ustanovljenih hajrata Gazi Husrev-beg je uvakufio ogroman imetak koji je lično posjedovao, a neka državna zemljišta (erazi mirije) koja su mu bila data na uživanje mulknamom (odlukom) sultana Sulejmana upisana su mu u mulk (vlasništvo) da bi ih mogao uvakufiti radi izdržavanja hajrata. Na taj način su ogromni zemljišni prostori oko grada Tešnja, Teslića, izmedu Ključa i Ostrovica, oko Obrovca, Mlinovi na rijeci Zrmanji i drugi prostor »koji nisu u nečijem posjedu, nego pusti, osvojeni carevom snagom, te leže neki blizu grada Kobasa, a neki međaše sa hrvatskim vilajetom«, pridodati već ogromnom imetku vakifa. Tako je nastao ovaj, kod nas največi vakuf. Ovu mulknamu potvrdili su i svi nasljednici sultana Sulejmana.

Jedna originalna mulknama sultana Osmana II nalazila se je do Drugog svjetskog rata u državnoj biblioteci u Drezdenu, a vjerovatno je odnesena prilikom upada princa Eugena u Sarajevo 1697. godine.

Ovom vakufu kao i drugima, zadavali su teške udarce razni požari, a najkatastrofalniji je bio onaj iz 1697. godine kada je upadom austrijske vojske Sarajevo popaljeno, a iz ovog Vakufa odnešeni mnogi izvorni dokumenti i razne uvakufljene dragocjenosti. Vakufu su strašne udarce zadali i drugi požari i to; 1724., 1759., 1765., 1769., 1776., 1788., 1831., 1842.,1852. i 1879. godine, ali svaki put se ovaj vakuf oporavljao zahvaljujući jakim temeljima na koje je postavljen Gazi Husrev-begovim vakufnamama. U pravnom smislu važan je čin uvakufljenja kojim se imovina stavlja van svakog prometa koji je može skrnaviti. Prema tome njegova temeljna supstancija ne može ni na koji način preći u nečije vlasništvo.

Vakuf je već odavno izgubio imetak koji je bio uvakufljen na području današnje Grčke, kao i zemljišne posjede na teritoriji današnje Hrvatske koji su ostali izvan sadašnjih granica Bosne i Hercegovine uspostavljenih nakon 1713. godine. Također je mnogo imetka sticajem ekonomsko-političkih okolnosti transformisano u drugi oblik. Tako su u periodu do Drugog svjetskog rata od prikupljenih vakufskih sredstava ili od sredstava naplačenih za imovinu oduzetu od strane države, izgrađeni stambeno poslovni objekti, jedan hotel, te nova zgrada medrese i mekteba i to sve u centru Sarajeva. Ova imovina je u tadašnjim novouspostavljenim društvenim odnosima davala dovoljan prihod za izdržavanje svih vakufskih hajrata. Ovome vakufu, kao i svim drugim, največi udarac je zadat u periodu iza Drugog svjetskog rata kada mu je nacionalizacijom bez nadoknade oduzeta gotovo sva imovina koja je ostvarivala prihod za izdržavanje. Zahvaljujući organizovanju i održavanju u okviru Islamske zajednice, ovaj vakuf je preživio do sada najteži period svoje historije.

Imovina ovoga vakufa od koje su se ostvarivali prihodi za izdržavanje hajrata i danas uglavnom postoji. Mi se nadamo da ćemo, zahvaljujući pravnim temeljima uvakufljenja i neotuđivosti vakufske imovine, nakon njene restitucije ponovo uspostaviti dovoljno prihoda da bismo mogli obnoviti sve funkcije vakufa propisane vakufnamama.

Ova velika i lijepa džamija predstavlja jedno od najljepših djela islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Džamija je sa svih strana opkoljena uskim ulićicama stare čaršije, sa desetinama i stotinama dućana, tako da ju je odatle nemoguče sagledati u njenoj punoj ljepoti i veličini. Međutim, kada se uđe u njeno prostrano dvorište, sve se izmijeni. Pred očima se ukaže impozantna građevina, puna mira, skladne ljepote i veličine. Ovo je ne samo največa džamija koja je uopće građena u našim krajevima već i remek-djelo arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove džamije je mimar (glavni arhitekta) Turskog carstva, Adzem Esir Ali, Perzijanac iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko-persijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dužnost glavnog arhitekte u Carigradu. Uz Mimara Hajrudina, starijeg, bio je jedan od vodečih kreatora takozvane ranocarigradske arhitektonske škole, a ova je džamija jedno od najvrijednijih ostvarenja te škole izvan samog Carigrada.

Gazi Husrev-begova, ili u narodu poznata kao Begova džamija, po svojoj konstrukciji, obliku i dimenzijama, predstavlja djelo od posebnog interesa za izučavanje osmanskog graditeljstva u našim krajevima. Džamija ima složeno arhitektonsko rješenje. Frontalnim dijelom džamije dominiraju teški, mramorni stupovi na koje se oslanjaju lukovi džamijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako presvođeno kubetom. Glavni ulaz u džamiju je vanredno dekorisan krasno stilizovanim arabeskama, ornamentikom, pozlatom i mramorom.

Nad glavnim ulazom u džamiju nalazi se kamena ploča, veličine 120 x 60 cm, na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsastih polja oivičenih sa strana i kroz sredinu arabeskama. Tekst natpisa je mjestimićno vokaliziran. Podloga natpisa je obojena plavo, a slova pozlačena.

Prijevod natpisa glasi:

Središnji prostor se naprijed nastavlja na drugi napola manji, iste širine, presvođen lukom visine 16 metara. Ovaj prostor je pokriven polukubetom. U vrhu džamije, tačno na sredini čeonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se prekrasno dekorisani mihrab, mjesto iz koga imam (muslimanski sveštenik) predvodi vjernike u zajedničkom namazu (molitvi). Mihrab je okrenut prema jugoistoku, odnosno prema Kabi, kuda se muslimani okreću za vrijeme obavljanja namaza. Desno od mihraba je mimber (propovjedaonica), podignuta od sedam vrsta mramora, odakle se petkom i na vjerske praznike (Bajrame i sl.) drže svečane hutbe (propovjedi). Lijevo od mihraba se nalaze još dva ćursa (manje propovjedaonice); mjesta odakle se povremeno drže opsteobrazovna predavanja. Ova rijeć neodoljivo podsjeća na savremeni izraz » kurs «. «. Nasuprot mihrabu, na desnoj strani od ulaznih džamijskih vrata nalazi se mahfil (galerija) podignut na osam mramornih stubova i ograđen drvenom ogradom. Ovdje se za vrijeme namaza nalaze mujezini, džamijski službenici koji sa džamijske munare (tornja) najavljuju namaze, a sa mahfila pomažu imamu u toku vođenja namaza. Sa mahfila se ulazi u unutrašnje stepenice koje vode prema galeriji ispod kubeta.

Lijevo od ulaznih vrata je maksura, ograđeni prostor za uzvanike koji prisustvuju svečanostima, a ne učestvuju u namazu. Centralni džamijski prostor se desno i lijevo širi u tetime (bočne prostore) koje imaju zasebne ulaze. Tetime su takode kvadratne osnove 6,5 x 6,5 metara. Ovi prostori su sa centralnim kubetom povezani lukovima i prekriveni manjim kubetima visine 14 metara, a ovo znaći da bočni prostori u odnosu na centralni stoje u omjeru 1:2. Interesantno je da glavno kube Begove džamije promjerom i visinom, prema centralnom kubetu Aja Sofije u Carigradu, takođe stoji u približnom odnosu 1 : 2. Izvanredno rješenje osvjetljenja džamije sa 51 prozorom od kojih su 12 donjih pravougaonog oblika, a svi ostali imaju završetak u obliku prelomljenog luka, daje utisak večeg prostora nego što je u realnosti.

Karakteristika unutrašnjosti džamije je prekrasna stalaktitna dekoracija u uglovima ispod kubeta i u samom mihrabu, te ornamentika i kaligrafija svih zidova. Cijela unutrašnjost džamije je dekorisana kaligrafski ispisanim citatima iz Kur'ana.

Na zidu lijevo od glavnog ulaza je levha (uramljeni citat iz Kur'ana). Ova levha je preko 120 godina stara, ispisana pozlacenim slovima, a natpis na levhi je credo Islama i u prijevodu znaci:

Današnja dekoracija džamije je potpuno nova i urađena je u toku 2001./02. godine ostvarujući tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne arhitekture. Ranija originalna dekoracija, koja je zbog ostećenja i požara restaurirana 1775. godine, bila je ponovo teško ostećena u požaru 1879. godine. Restauracija je nakon toga urađena od strane austro-ugarske uprave 1886. godine, ali je tada propušteno da se obnovi po ranijem, originalnom orijentalnom stilu.

Za vrijeme granatiranja ovoga grada u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.), Begova džamija je pogođena sa više od 100 minobacačkih i topovskih projektila pa su mnogi bili zadivljeni da smo nakon završetka restauracije, bez obzira na ono što su ovi zidovi zauvijek zapamtili, uspjeli da obnovimo do punog sjaja ono što nam je ostavljeno u naslijeđe.

Unutrašnjost džamije je zastrta skupocjenim čilimima od kojih su neki darovi šefova islamskih zemalja koji su prilikom boravka u glavnom gradu BiH posjetili i ovu džamiju. Svi dijelovi džamijske unutrašnjosti čine harmonićnu cjelinu s glavnim prostorom, što sve skupa, sa vanjskom masom i odlično odmjerenim proporcijama munare, visoke 45 metara, potvrđuje virtuoznost neimara, koji je načinio djelo trajne umjetničke vrijednosti. Pet puta dnevno sa džamijske munare odjekne glas mujezina koji vjernike poziva na namaz, a taj se poziv svakodnevno ponavlja od 1530./31. godine do danas.

Za svoga života Gazi Husrev-beg je izgradio dva turbeta koja spadaju u tipične primjere zatvorenih mauzoleja koji su se u 16. stoljeću gradili nad kaburima (grobovima) slavnih ljudi. Dimenzije građevine, stil, kvalitet i konstrukcija turbeta pokazuju uticaj i rang rahmetlije.

Turbeta su restaurirana 1895. godine za vrijeme austro-ugarske uprave i u unutrašnjosti su dekorisana kaligrafski ispisanim izrekama i citatima iz Kur'ana. Restauracijom koja je izvršena 2002. godine obnovljena je unutrašnjost prema stanju iz 1895. godine.

U velikom osmougaonom turbetu je u sredini unutrašnjeg prostora Gazijin sarkofag prekriven zlatom vezenim prekrivaćem. Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg Hercegović bio je rodom iz Trebinja, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kčerka sultana Bajazida drugog, pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva. U Dubrovačkom arhivu od 15. aprila 1483. godine stoji zabilježeno.

» Prima pars est, de acceptando donum perperorum cca. 55, factum per minus consilium Radivoy, affini Perchat-beghi, generi imperatoris.«

Dubrovčani daruju sa 55 perpera Radivoja koji je rođak Ferhat-bega, carskog zeta.

Gazi Husrev-begov dolazak na stolicu bosanskog sandžak-bega (1521. godine i uz dva kraća prekida tu je ostao sve do smrti 1541. godine) donosi Sarajevu brz uspon i napredak.

On je ličnost koja sjedinjuje vrline talentovanog vojnika i građanina; emira, humaniste i graditelja. Naziv gazija, odnosno heroj, koji se je davao istaknutim turskim vojnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je prije dolaska u Bosnu. U isto vrijeme on je i zahvalan sin svoje domovine kojoj poklanja i svoje srce i svoj imetak.

Gazi Husrev-beg je svojim vakufnamama iz 1531. za džamiju, hanikah, imare i musafirhanu i iz 1537. za medresu i biblioteku uvakufio sav svoj imetak. Za period od dvadeset godina, koliko je kao turski namjesnik upravljao Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje budućem, velikom Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji uskoro, nakon njegove smrti, izrasta u tada največi grad evropskog dijela Osmalnlijskog carstva sa oko 50.000 stanovnika.

Gazi Husrev-begovo djelo, gledano ne samo u vremenu kada ga je ovaj čovjek dizao i gradio, zaista je impozantno, kako po svome obimu, tako, još više po svojoj namjeni. Jer, Gazijine zadužbine i duh koji je kroz njih strujao, davali su pečat i impuls ovome gradu i ovim krajevima čitava stoljeća.

Tu je njegova veleljepna džamija, podignuta u slavu Onoga u čijoj je ljubavi živio i radio; preko puta nje podiže svoju čuvenu Medresu, koja je tada i dugo nakon toga po svome rangu bila jedinstvena na Balkanu, a uporedo s tim osniva i svoju čuvenu biblioteku, danas jednu od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga.

Istovremeno, svuda po tadašnjem Sarajevu, niču i mnoge druge njegove ustanove i zadužbine vjersko-prosvjetnog, socijalno-humanog i sanitarno-utilitarnog karaktera.

No, veliki graditelj i dobrotvor ne zaboravlja ni vodu, pa izgrađuje vodovod i dovodi vodu sa izvora udaljenog sedam kilometara od Sarajeva i razvodi je u 40 javnih česama. Bio je to jedan od prvih vodovoda u tadašnjoj Evropi.

Impozantan je i Gazi Husrev-begov hamam iz prve polovine XVI stoljeća koji je posljednji u cijelosti sačuvani hamam u ovom gradu. Imao je dva paralelna pogona i u svakom po više odjeljenja; ulazne prostore sa čekaonicom (tzv. šadrvane - pod velikim kupolama), prostorije za kupanje i preznojavanje, prostore za loženje i pripremu tople vode, te grijanje ispod podova na način grijanja toplim zrakom.

Gradi čuveni sarajevski Tašlihan, ogromni karavansaraj, stjeciste bogatih trgovačkih karavana koji stolječima s Istoka i Zapada stižu u ovaj grad; podiže bezistan, natkriveno tržište najraznovrsnije tekstilne robe; podiže brojne dućane u kojima stotine vještih ruku kuju, šiju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bučnu trgovačko-zanatsku košnicu i čuveno tržište, u koje svakodnevno stižu bogate trgovačke karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode.

No, Gazija kao da još nije zadovoljan. U njegovoj čuvenoj medresi, osim vjerskih predmeta, slobodno se raspravljalo o filozofiji, poeziji i etici. Zahvaljujući tome, mnogi na oko sitni i nepoznati ljudi čitaju, proučavaju i prepisuju najčuvenija filozofska i ostala djela. Na te njihove prepise, dnevnike, pjesme i putopise, nailazimo danas u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Njegova tolerancija i širina najbolje se ogleda u njegovim postupcima. Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, nekoliko stotina koraka udaljena od njegove monumentalne džamije, gradi se u njegovo vrijeme. U isto se vrijeme obnavljaju franjevački samostani u Visokom i Fojnici, nadomak Sarajevu, a u sarajevskom kvartu Latinluk, takode u neposrednoj blizini ove džamije, postoji i katolička bogomolja.

Pored svoga turbeta Gazi Husrev-beg je podigao manje turbe heksagonalne osnove za Murat-bega Tardića. Murat-beg je bio oslobođeni ratni zarobljenik (u'teka:u) koji je prihvatio Islam.

Oslobođen je po želji Gazi Husrev-begovoj koji ga je postavio za svoga vojvodu i čehaju (zastupnika). Na osnovu hronike koja opisuje vojnu u Dalmaciji iz 1536. godine može se doznati :

Murat-beg je 1528. godine osvojio utvrđeni grad Jajce, a 1537. do tada neosvojivi grad Klis i kompletnu hrvatsku vojnu krajinu kada je od novoosvojene teritorije formiran Kliski sandžak.

» I tako je došla pod vlast Osmanlijskog carstva jedna od najvažnijih strategičkih točaka na obali Jadranskoga mora, tvrdi grad Klis, koji je postao sijelom novoustrojenog kliskog sandžakata, u kome bijaše po prijedlogu Husrev-begovu imenovan prvim sandžak-begom sam Murat-beg, koji se od onda prozva Gazi Murat, a car, da mu nagradi junaštvo podijeli mu po Muvekkitu zijamet te se od onda prozvao begom.«

Nakon sto je postao veoma poznat u ratovima protiv Venecije i Austrije, Murat-beg je umro 1546. godine kao sandžak-beg Slavonije. Tijelo mu je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u ovom manjem turbetu.

Prema odredbama iz Gazi Husrev-begovih vakufnama Murat-beg je postavljen za prvog muteveliju Gazi Husrev-begovog vakufa. Prema istim odredbama izmedu Murat-begovih potomaka (evla:du-l-u'teka:i) bira se mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa.

Nad ulazom u turbe smještena je kamena ploča veličine 30 x 85 cm sa natpisom u stihu na turskom jeziku. Natpis je pisan u četiri elipsasta polja, oivičena linijama.

» Kad se Murad-beg preseli sa ovog svijeta,

ko god ču reće;

neka Bog blagoslovi dušu Muradovu.«

Godina kronograma izrečena je u ebdžedu sa rijecima »Cani Murade rahmet«, čija brojna vrijednost slova iznosi 952, a to je hidžretska godina u kojoj je umro Murat-beg i koja odgovara 1545./46. godini Nove ere.

---

NEPOSREDNA OKOLINA BEGOVE DŽAMIJE

U haremu Begove džamije i u neposrednoj okolini ovoga harema izgrađeni su razni objekti koji su funkcionalno povezani sa džamijom.

---

Šadrvan

U sredini džamijskog harema, u sjeni visokih starih kestenova, nalazi se graciozna mramorna fontana čija krovna konstrukcija stoji na osam drvenih stubova povezanih lukovima.

Šadrvan, pored izrazito dekorativne, ima i svoju funkcionalnu namjenu jer se voda iz šadrvana moze koristiti za uzimanje abdesta (ritualnog pranja lica, ruku i nogu prije odlaska na molitvu).

Prvobitni, originalni šadrvan izgrađen je 1530. godine od domaćeg kamena, bosanske miljevine. Tada je voda do šadrvana dolazila iz vrela Crnilo (Donje Biosko) sa udaljenosti od 7 kilometara, a kroz Sarajevo je bila razvedena pomoću cjevovoda napravljenog od cijevi iz pečene gline.

Ovaj stari šadrvan je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu. Ova ko obnovljeni šadrvan je krajem 19-tog stoljeca, zbog jakih sarajevskih zima i čestih zamrzavanja, bio gotovo potpuno oštečen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgrađen novi od mramora sa otoka Brača (Dalmacija). Tri oštećena korita starog šadrvana mogu se vidjeti pored zapadnog ulaza u

harem. Arhitektonski gledajući, ovaj današnji šadrvan je blizanac onome koji se nalazi ispred Ulu džamije u Bursi. Prilikom ove rekonstrukcije šadrvan je priključen na tada novouspostavljeni moderni gradski vodovod. U toku agresije na ovaj grad teško je oštečen drveni krov šadrvana tako da je došao u stanje iz kojeg se nije mogao restaurirati. Zbog toga je 1997. godine napravljen novi krov, isti kao što je bio i stari. Sa donje strane drvenog krova je dodat kaligrafski izveden citat iz Kur'ana koji u prijevodu glasi:

» A iz vode smo stvorili sve što je živo ! «

Isti ovaj citat je ispisan u svih osam potkrovnih polja krovne konstrukcije, ali svaki put drugim stilom arapskog pisma. U toku 2002. godine šadrvan je doživio definitivnu restauraciju kada je potpuno rastavljen i kada je zamijenjena vodovodna instalacija koja je ispucala usljed divljačkih granatiranja ove džamije. Urađeni su svi potrebni zahvati da bi se šadrvan doveo u ranije stanje i funkcionalnost, te ga danas ponovo možemo upotrebljavati i gledati u njegovom punom sjaju i ljepoti.

---

Abdesthane

U zapadnom dijelu harema danas vidimo zatvoreni objekat za uzimanje abdesta podijeljen na muški i ženski dio. To su abdesthane ili prostorije za obavljanje ritualnog pranja prije molitve. Abdesthane su na ovome mjestu kao natkriveni i prema haremu otvoreni prostor bile u upotrebi još od davne 1530. godine. Voda je isticala iz niza česama postavljenih na zapadni dio haremskog zida, a doticala iz velikih bakrenih kazana ugradenih u zidanu peč u samom uglu zida. U zimskom periodu voda se je loženjem drva zagrijavala. Topla voda u ovoj abdesthani nekada se je doimala svakog putnika koji je posjetio Sarajevo, pa to u svome putopisu sa pohvalom ističe i Evlija Čelebija.

---

Begove hale

Na zapadnoj strani džamije, izvan zidova harema, 1529. godine je izgrađen javni toalet. Ovaj javni toalet, koji se od tada do danas uz povremene adaptacije kontinuirano koristi, najvjerovatnije je u to vrijeme kada je sagrađen bio veoma rijedak, ako ne i jedini, objekat takve namjene i opremljenosti na području Evrope.

Toalet je tada funkcionisao u sklopu Gazi Husrev-begovog vodovoda. Voda je sa pomenutog izvora najprije vođena putem drvenog akvadukta, a zatim keramičkim cijevima napravljenim na konus.

Vodovod je napajao sjeveroistočni dio tadašnjeg Sarajeva, do tada izgrađene objekte Gazi Husrev-begovog vakufa, dio stare sarajevske čarsije i završavao se u Tašli hanu i pred Ferhadijom džamijom. Na ovoj trasi vodovoda bilo je više terezija (rezervoara) nasutih šljunkom za pročišćavanje vode, a od ovih terezija odvajali su se krakovi vodovoda za napajanje javnih česama rasutih po Sarajevu.

Kanalizacioni odvodi su u to vrijeme zidani od lomljenog kamena, imali su pravougaoni presjek, bili su prekriveni kamenim pločama i svedeni u rijeku Miljacku.

---

Muvekkithana

Uz abdesthanu je 1859. godine izgrađena malena zgrada koja je dobila naziv muvekkithana, odnosno prostorija za onoga koji određuje vrijeme. U njoj se čuvaju instrumenti kojima se mjeri visina sunca. Nekada je taj instrument bio jednostavna drvena daska, to jest astrolab u obliku kvadranta, proračunat za sarajevski meridijan. Kasnije je upotreba ovog instrumenta zamijenjena sa modernim sekstantom, koji je dozvoljavao potpuno precizno određivanje visine sunca.

Precizno mjerenje visine sunca je potrebno da bi se moglo da odredi tačno vrijeme zalaska sunca, odnosno doba početka klanjanja akšama, molitve koja počinje nakon astronomskog zalaska sunca. Na osnovu vremena početka akšama, određuju se i vremena početaka ostala četiri namaza. Ovo određivanje tačnog vremena početka klanjanja namaza je bila dužnost muvekkita (onoga koji određuje vrijeme), a što je on, za pojedine datume, dobivao preračunavanjem rezultata mjerenja visine sunca.

Kako je u ranije vrijeme malo ljudi posjedovalo satove (početak izrade mehaničkih satova datira tek od prve polovine 16-tog stoljeća), pored Begove džamije je napravljena i sahat-kula da bi svi u okolini džamije mogli da imaju pregled tačnog vremena

.

---

Sahat-kula

Na zapadnoj strani džamije, izvan zidova harema, izgrađen je 1529. godine vakufski objekat koga danas oivičavaju četiri okolne ulice.

U ovom objektu je, osim prostorija za službenike uprave vakufa, bilo smješteno imare, besplatna vakufska kuhinja za studente i sirotinju, kao i musafirhana, konačiste za putnike namjernike sa pravom korištenja gostoprimstva do tri dana. Krajem 16-tog stoljeća među zidovima ovog objekta dozidana je i sahat-kula (dokument iz 1697. godine pokazuje da je te godine obnovljena zbog ostečenja u požaru kao već postojeći stariji objekat). Sahat na ovoj sahat-kuli pokazuje vrijeme po lunarnom računanju vremena.

Ovo znači da se dan završava u momentu astronomskog zalaska sunca i da tada po ovom kalendaru nastaje novi datum. U sahat-kuli imamo četiri satna brojčanika koji gledaju na sve četiri strane svijeta.

Ovaj današnji satni mehanizam nabavljen je 1875. godine u Londonu. Prilikom njegove montaže gornji dio sahat-kule je dozidan i prilagođen za ugradnju i dobru vidljivost brojčanika. Obzirom da se dužina dana u toku godine gotovo svakodnevno mijenja, pa prema tome i vrijeme zalaska sunca, ovaj satni mehanizam je potrebno stalno podešavati. Podešavanje sahata je dužnost muvekkita koji, na osnovu tačnog određivanja vremena zalaska sunca, vrši potrebno korigovanje pokazivanja brojčanika na sahat-kuli. Kada nastane zalazak sunca ova sahat-kula treba da pokazuje 12,00 sati.

---

Ezantaš

Ispred šadrvana i džamije nalazi se golemi kameni kapitel, koji je nekada bio sastavni dio drugog stuba džamijskih sofa desno do ulaza. Obzirom da je bio oštećen 1755. godine kada je popravljana džamija, zamijenjen je novim

Od tada ovaj stari kapitel leži u haremu Begove džamije i ponekad služi kao ezantaš, kamen sa koga mujezin u posebnim prilikama uči ezan.

U narodu se je ovaj kamen upotrebljavao i kao etalon za aršin (stara turska mjera za duzinu), jer su stranice gornje plohe kapitela približno jednake dužini aršina koji je cca 72 cm.

---

Mekteb

U istočnom dijelu harema 1530. godine je izgrađena zgrada koja je u prizemlju imala magaze (ostave), a na spratu je bio mekteb odnosno prostorija za podučavanje djece u oblasti vjerskog obrazovanja.

Zgrada je više puta adaptirana i danas je prilagođena za potrebe službenika Gazi Husrev-begovog vakufa kao i za odvijanje vjerske nastave koja po programu zadovoljava potrebe odraslih polaznika

.

---

Kuršumlija medresa

Nasuprot džamiji, na njenoj sjevernoj strani, iza uličnog zida, nalazi se Gazi Husrev-begova medresa (visoka škola), sagrađena i osnovana 1537. godine. Gazi Husrev-beg je ovu medresu sagradio u spomen na svoju majku princezu Seldžuku i dao joj ime ''Seldžukija'', a narod ju je zbog olovnog pokrivača na krovu prozvao Kuršumlija (kuršum, turski olovo).

Kao arhitektonski spomenik ova medresa spada u najljepše spomenike starog Sarajeva i po svojoj ljepoti nimalo ne zaostaje iza džamije.

Pročelje Kuršumlije medrese sa ulaznim vratima i dovratkom nadvisuje samu zgradu medrese, što na posjetioca ostavlja snažan dojam zbog izuzetne ljepote.

Nad vratima su u pravilnim nizovima poredani stalaktiti koji potpuno ispunjavaju prema gore zasvođenu udubinu u masivnom dovratku. Sa obje strane dovratka isklesane su u stijeni dvije poligone udubine, a svaka je prema gore nadvišena sistemom stalaktita koji se postepeno sužava.

Nad ulaznim vratima medrese nalazi se kamena ploča, veličine 180 X 60 cm na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsastih polja oivičenih cvjetovima i arabeskama,

a u prijevodu glasi:

"Ovu građevinu podiže za one koji traže nauku,

A za ljubav Boga koji ušlisava molbe,

Gazi Husrev, zapovjednik boraca za vjeru,

(On je) izvor dobročinstva, ponos pravednih.

Fejzur-rab joj reće hronostih:

Stjecište dobrih, dom savršenih ljudi"

Preračunavanjem numeričkih vrijednosti arapskih slova upotrijebljenih u posljednjem distihu dobije se godina izgradnje medrese, a to je 1537. godina Nove ere.

Kada se uđe u njen atrijum čitav niz zanimljivih detalja privlaći pažnju posjetioca; skladne kupole i interesantni šiljasti dimnjaci, a zatim kolonada stubova vanredne ljepote. Naokolo atrijuma nalaze se sobe u kojima su stanovali softe (studenti) medrese, a naspram glavnog ulaza nalazi se dershana (velika predavaonica).

Na sredini atrijuma je mali vodoskok koji se skladno uklapa u taj mirni ambijent, čineci sa njime vanredno uspjelu arhitektonsku cjelinu.

Gazijina medresa je svojevremeno bila jedinstvena školska ustanova na Balkanu i po rangu joj nije bilo premca sve do samog Carigrada. Zbog toga se danas Kuršumlija sa pravom moze smatrati pretečom današnjeg Sarajevskog univerziteta, a posebno Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta.

---

NATPISI NA NIŠANIMA POZNATIH BOŠNJAKA UKOPANIH U HAREMU BEGOVE DŽAMIJE (1840. - 1940.)

---

Natpis na nišanima mutevelije Mehmeda - Rizaije
( 1823. - 1853. )

Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa Mehmed efendija Mutevelić je bio derviš nakšibendijskog reda po imenu Rizaija. Na uzglavnom nišanu su dva hronostiha napisana u pjesmi. Sa prednje strane je pjesma o asketskom životu rahmetlije:

» Ah, smrti.
Mutevelija Gazi Husrev-begovih vakufskih dobara,
Nije težio za bogatstvom i slavom ovoga svijeta,
U mladim danima je stupio u red nakšija,
Ne obračajući pažnju sjaju i slavi.
Kroz cio život bio je zaokupljen spominjanjem Boga,
I uvijek bio pripravan za seobu sa ovoga svijeta,
Pa je konačno s veseljem poslao dušu u Dzennet.
Sa menkut (uklesanim) slovima Zuhdi mu izreće hronogram smrti:
Izgovarajući » Ja Hajj « (O živi Bože)
Mehmed Rizai ode božijoj milosti. Godina 1269. «

Tekst manjeg natpisa, sa druge strane nišana opisuje društveni status rahmetlije i glasi:

» Stup sarajevskog esrafa (plemstva) i hanedan (dobrotvor),
Ponos svojih vršnjaka, odličnik,
Svijetla pojava Mehmed-efendija,
Jos u cvijetu mladosti je,
Po odredbi Milostivog,
Lišio svoju dušu zemaljskih okova.
Duša mu je odletjela u vječnost.
Hronogram smrti izrekoh mu u dževher (dragulj) slovima,
Sun'ijo, sjeti se rahmetlije sa Fatihom:
Preseliv se u vječnost,
Neka mu je mjesto u Džennetu-l-Firdevsu.
Godina 1269. «

---

Natpis na nišanima reisu-l-uleme
Mehmeda Džemaludina Čausevića
( 1870. - 1938. )

Prosvjetitelj, reformator, reisu-l-ulema i jedan od prvih prevodilaca Kur'ana na bosanski jezik. Na uzglavnom nišanu su dva natpisa. Vanjski natpis je na arapskom jeziku i u prijevodu znači:

»On (Bog) je vječno živ.
Rahmetli reisu-l-ulema hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, rođen je 4. ševala 1287. hidžretske godine,
a umro 26. muharrema 1357. hidžretske godine.
Za njegovu dušu u ime Allaha (prouči) Fatihu. «

Unutrašnji natpis je na bosanskom jeziku ispisan u transliteraciji arebicom (arapskim slovima) i glasi:

» Merhum Džemaludin Čaušević,
reisu-l-ulema rodio se 28. decembra 1870. godine u Arapuši (Bosanska Krupa),
preselio se na ahiret 28. marta 1938. godine
Za njegovu dušu Fatiha .«

---

Natpis na nišanima
Mustajbega Fadilpašića
( 1836. - 1892. )

Mustajbeg Fadilpašić je bio dugogodišnji sarajevski gradonačelnik i veoma poštovan i ugledan u narodu. Sa jedne, šire strane uzglavnog nišana, sa turbanom, uklesan je natpis u pjesmi na turskom jeziku.

» Ah, smrti.
Ugledna ličnost Sarajeva, potomak ešrafa (plemstva),
Prezivao se Fadilpašić i bio vrlo pobožna osoba,
Emir Mustafa Hajrudin bijaše cijenjen i poštovan.
Kada mu stize poziv »vrati se«, rado se odazvao glasu,
Jer je za života prikupio opskrbu za Vječnost,
I predao dušu , neka mu je mjesto u raju.
A Gospodar (Bog) nek mu oprosti grijehe i osvijetli grob.
Pa da tako trajno uživa u zaštićenom raju.
Pomoli se učeći Fatihu za sve muslimane
I pomisli da ćeš i ti smrtnu času popiti.
Nahife, izreci dževher tarih (ukrašeni natpis) i ovako zamoli:
Bože, Mir-Hajrudina primi svojoj milosti.
Godina 1310. «

---

Natpis na nišanima
Dr. Mehmeda Spahe
( 1883. - 1939. )

Doktor pravnih nauka Mehmed Spaho bio je predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije i ministar saobračaja u Kraljevini Jugoslaviji. Na uzglavnom nišanu, sa fesom, uklesana su sa dvije strane nišana dva natpisa na arapskom jeziku, dok je na nožnom, natpis na našem jeziku, latinicom.

Tekst natpisa uklesanog u 18 kosih redaka sa prednje strane uzglavnog nišana glasi:

» Sve na ovom svijetu je prolazno.
Stani kraj nijemih i šutljivih grobova
I nabrajaj koga sve znaš da je bio živ od siromaha i odličnika.
Razmisli i otresi se svih želja koje te mogu zavarati i živi bez njih slobodno.
Zar ne vidiš kako nevjerno vrijeme ruši sve što neporušeno stoji.
Pa zar ne vidiš kako vrijeme postupi i sa vlasnikom ovoga groba,
visokim ministrom Mehmedom.
Smrt ga je iznenada otela kada je udobno uživao
u časti i gospodstvu.
I kada su ga pristaše pokorno slijedile i povodile se za njegovim mišljenjem.
Godine hiljadu tri stotine pedeset i osme legao je u grob.
Od nas neka mu je na hiljade pozdrava,
a od Milostivog Boga neizmjerna milost.
Godina 1358. «

Sa druge strane uzglavnog nišana je sljedeći natpis na arapskom jeziku:

»Rahmetli dr. Mehmed Spaho, predsjednik i politički predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije u Bosni i Hercegovini i ministar saobračaja u Jugoslaviji. Umro je 11. džumade-l-ula godine 1358.god. po Hidžri.«

---

Natpis na nišanima
Ali-bega Firdusa
( 1864. - 1910. )

U vrijeme borbe muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Ali-beg se isticao i preuzeo vodstvo Muslimanske narodne organizacije koju je uspješno vodio. Raniji nišani Ali-bega Firdusa su se vremenom potpuno raspali. Na sarkofag su sada postavljeni novi nišani sa latinicnim natpisom:

» Ali-beg Firdus ( 1864. - 1910. ) «
Sačuvan je natpis sa ranijih nišana koji je ispjevan u stihu na turskom jeziku i u prijevodu znaći:

» El-Fatiha.
Hanedan (dobrotvor) Bosne, Livnjak Firdus Ali-beg,
Umro je u gradu Sarajevu ... (ovdje je tekst bio ostećen)
Bavio se vakufskim i prosvjetnim poslovima muslimana
I bio predsjednik prvog Sabora
Ali vrijeme uništi i njegov život .
Bio je lijepo odgojen čovjek
I kao takav dobroželjitelj svom narodu.
Bože, neka mu je grob osvijetljen do dana suđenja
I neka mu budu oprošteni svi grijesi.
Stigao je molitelj i izrekao hronogram,
Enverijo: Dvorac raja Firdevsa nek je počivaliste Firdusu
22. džumade-l-ahira 1328. «

---

Natpis na nišanima
Mahmut-bega Fadilpašića
( 1853. - 1912. )

Mahmut-beg Fadilpašić je bio ugledan i poštovan u narodu, isticao se u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana i tako stekao osobite zasluge. Raniji nišani Mahmut-bega su se potpuno raspali pa su sada nad sarkofagom postavljeni novi sa latinićnim natpisom:

» Mahmut-beg Fadilpašić ( 1853. - 1912. ) «

Natpis sa ranijih nišana nije sačuvan.

---

Natpis na nišanima
Dr. Safvet-bega Bašagića
( 1870. - 1934. )

Dr. Safvet-beg Bašagić je bio pjesnik rodoljubive i lirske poezije, doktor orijentalistike, historičar i prevodilac rođen u Nevesinju 1870. godine.
Na uzglavnom nišanu je epitaf u pjesmi na turskom jeziku sa jedne strane, a sa druge je natpis u prozi, takođe na turskom jeziku.
Na nožnom nišanu je natpis latinicom, na našem jeziku. Tekst natpisa u pjesmi glasi:

» On (Bog) je vječno živ.
Poznati pjesnik, visokog poleta, da bi probudio narod,
Mirza Safvet, borio se kao lav.
Na braniku narodnih interesa stajao je s perom u ruci ovaj poznati emir,
A u prosvjetiteljskim krugovima je bio u pročelju.
I svakom pružao svoju pomoć.
Život je proveo u širenju lijepe knjige,
Tako da njegova djela sliče svježem vrtu.
Brojne pjesme i djela puna mudrosti
Ostavio je na dar svakom hrabri Safvet.
I staro i mlado s užitkom čita njegove pjesme
Pa će tako u narodu stalno živjeti lijepa uspomena na njega.
Ovaj lijepi potpuni kronogram izrečen je povodom njegove smrti:
Slavuj, lijepoga glasa odlepršao je u raj visoki.
Godina 1351. «

Drugi, manji, hronogram u prijevodu glasi:

» El-Fatiha
Ovdje počiva pjesnik dr. Safvet-Mirza Bašagić.
Neka je na njega Božija milost.
Godina 1352. «

Na nožnom nišanu je latinicom ispisano:

» Dr. Safvet-beg Bašagić - Redžepašić,
6.V 1870. - 9. IV 1934.

---

Autor ove publikacije je Gazi Husrev-begov vakuf koji je izdaje kao informaciju za posjetioce Gazi Husrev-begove džamije i pratećih objekata.
Zabranjeno je bilo kakvo umnožavanje ovoga teksta ili njegovih dijelova bez dogovora sa upravom Gazi Husrev-begovog vakufa.

Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa
Mustafa Vatrenjak, dipl.el.ing.